"Vizija budućnosti daje nam više snage
nego prošlost koju želimo ostaviti iza sebe."
SacinandanaSwami.net
Online Shop

Dnevnici Sacinandane Swamija

Čarobni trenuci u Mayapuru, 2012.

Veljača, 2012.

Krišninom milošću imao sam sreću biti u posjeti Sridham Mayapuru između 20. i 29. veljače. Tijekom toga vremena iskusio sam nekoliko dragocjenih trenutaka u kojima sam osjetio kako Sri Caitanya Mahaprabhu ima osobnu razmjenu sa mnom. Zbog vlastitog pročišćenja i zadovoljstva mojih čitatelja, rado bih iznio neke od njih.

Ulazak u dhamu

Manje od pola sata prije našega dolaska u Sridham Mayapur dogodilo se jedno pomalo neočekivano čudo. Došli smo do ruba sela Vamana Pukur i moj se taksist zaustavio. Parkirao je automobil pored žene koja je ondje čekala držeći bengalske slatkiše. „Ovo je moja supruga koja je imala veliku želju da ti osobno zaželi dobrodošlicu“, rekao je vozač taksija. Prihvatio sam slatkiše s veseljem i zahvalnošću i prisjetio sam se što sam jednom čuo o dhama-vasijima (stanovnicima svete dhame). Rečeno je da svatko tko živi u dhami izravno predstavlja Gospodina.

Kada je naš vozač taksija nastavio prema Sridham Mayapuru, osjetio sam da me Gospodin osobno dočekao kroz Svoje bhakte. Srce mi se razveselilo i iščekivalo dolazak u Gospodinov dom, cijelo vrijeme pjevajući Njegova sveta imena.

Izazovi

Kada smo započeli Kirtan Melu, imao sam osjećaj da se većina bhakta ne može usredotočiti na neprekinuto pjevanje jer se u isto vrijeme odvijalo mnogo drugih festivalskih programa. „Nisu li upravo takvi naši životi? Previše smetnji!“, pomislio sam u sebi.

„Sada se moramo posebno potruditi kako bismo povećali energiju – barem našu vlastitu. Tada će možda i drugima to uspjeti.“ Tako je i bilo. Tada sam naučio svoju prvu lekciju: osoba uvijek treba ostati usredotočena, čak i usred ometanja. Čuda će se dogoditi i drugi će biti pod utjecajem usredotočena uma!

Krišna te čuje

Jedan nadareni i izučeni svirač sitara želio je pratiti kirtane. Pozdravili smo njegovu želju, no nismo mu mogli jamčiti mikrofon budući da su vođe kirtana ponekad trebali mikrofone za svoje instrumentaliste ili pjevače.

U jednome trenutku, kada nije bio dostupan mikrofon za sitar, primijetio sam kako flautist, koji je sjedio pored svirača sitara, dijeli njegovu sudbinu: nitko ga nije čuo! No flautist se u zanosu okrenuo prema sviraču sitara i rekao mu: „Nema problema – Krišna ima jako istančan sluh. On uvijek čuje svoje ponizne bhakte, čak i u zboru od 3 000 mantrača!“

„To je to“, pomislio sam, „mi uvijek pjevamo za Krišnu.“

Ekstaza u kirtanu

Osobito tijekom večernjih kirtana često sam osjetio slatkoću pjevanja s toliko mnogo bhakta. Katkad bih osjetio kako su Sveta Imena ispunjavala moja usta poput najukusnijih i najhranjivijih jela. Samo sam trebao otvoriti srce i prvo ondje kušati Njegovo ime. Zatim je Ime odlutalo do usta i napunilo ih do vrha. Odande je zasitilo sve stanice moga tijela, a zatim i cijelo ozračje. Krišnin je najmilostiviji oblik Sveto Ime – i to je prvi oblik u kojemu ćemo sresti našega Gospodina.

Noćni kirtan u kući Srivase Thakure

Jedne večeri išli smo u kuću Srivase Thakure gdje Sri Caitanya još uvijek provodi Svoje cjelonoćne kirtane. Pjevali smo i tražili vrata koja bi nas uvela u te povoljne zabave – i pronašli smo ih u svetom spisu Caitanya Bhagavata. Dok smo pjevali i slušali o kirtanima koji su se odvijali u toj istoj kući prije 500 godina, osjećali smo se kao preneseni u te zabave. Nitko nije želio otići i zamjerali smo satu koji je pokazivao da moramo prestati.
Posjet kući Bhaktivinode Thakure

Nakon putovanja brodom uz rijeku Jalangi stigli smo u kuću Bhaktivinode Thakure. Bilo je čarobno. Toliko japa retreata koje sam u skorije vrijeme održao bili su temeljeni na njegovim knjigama. Sada sam se nalazio ondje – u njegovoj kući gdje je proveo kasnije dane života uronjen u bhajan i pisao one nektarske knjige o pjevanju Svetih Imena. Vidio sam malenu prostoriju (jedan kvadratni metar) gdje se Bhaktivinoda Thakura običavao zaključati kako bi mantrao u nesmetanom okružju. Pogledao sam betonsku sjedalicu na kojoj je sjedio u ranim jutarnjim satima, mantrajući i zazivajući Krišnu preklinjućim glasom. Zatim sam ja počeo mantrati u Thakurinoj radnoj sobi pokušavajući unijeti gorljivost u svoju praksu. No tada sam uronio u san. Odjednom mi se u svijesti pojavio Bhaktivinoda Thakura, ljubazan, pun razumijevanja i ohrabrenja. Prvo mi je zahvalio na mojoj službi, a zatim mi je dao uputu:

„Istinsko Sveto Ime dolazi odozgo. Ne može biti stvoreno materijalnim jezikom. Ne, ono izvire odozgo. Milošću istinskog sveca, sluge Apsoluta, spušta se kroz ušni kanal i ulazi ravno u srce. Odande se opet snažno penje na vrh jezika. Poput slapa koji odozgo pada na kamen, a zatim odatle skoči u mlaz vode kako bi ondje plesalo sretno i razigrano. Na isti se način Sveto Ime pojavljuje na jeziku i s velikom energijom počinje ondje plesati. Tek tada uistinu mantraš – jer nisi ti taj koji mantra Ime. Ne, Ime mantra tebe!“

Odjednom sam počeo mantrati i nisam se mogao zaustaviti!

Smrt – veliki učitelj

Sjedili smo u motornom čamcu vozeći se uzvodno Gangom. Jedan bhakta nas je podsjetio: „Majka Ganga je božanska osoba i voli čuti kako bhakte mantraju na njezinim obalama.“ Tada smo zapjevali – to je ono što treba činiti na hodočašću.

Nakon kratkog vremena došao je red na mene da povedem kirtan. Bio sam iscrpljen od snažnog sunca i pjevao bez zanosa. Što učiniti? Kada si u Rimu, ponašaj se poput Rimljana.

Odjednom sam primijetio kako ljudi pripremaju mrtvo tijelo za kremiranje na obali rijeke. Ubrzo se plamen razbuktao i povjetarac je donio dim u naše nosnice.

Prekinuo sam kirtan i izrecitirao pjesmu:

“O, ptico moga srca,
pripremio sam za tebe ukusnu gozbu – Sveto Ime.
Zašto ne želiš častiti i zatim pjevati?
Doći će vrijeme kada će te nositi
niz obale Gange.
U usta će ti staviti vatru i jezik će ti gorjeti.
O, ptico moga srca – pjevaj sada dok možeš.”

Poslije ovoga se pjevanje prekrasno nastavilo.

Zatim smo pjevali kirtan kroz grad Navadvip!!! Rečeno je da u Vrindavani osoba dostiže ljubav prema Bogu dodirujući prašinu koja je dodirnula Gospodinova stopala. U Jagannatha Puriju osoba dostiže ljubav prema Bogu samo časteći Gospodinovu maha-prasadu, dok se u Navadvipu ista ta ljubav dostiže pjevanjem kirtana na ulicama.

Prvi je kirtan vodio Lokanath Swami i tisuće su plesale – čak su i stanovnici bili preplavljeni bujicom Svetih Imena i znali su kako njome plivati: pridružili su se u pjevanju podigavši ruke prema nebu. Hari Haribol!

Šakal u hramu

Najživopisnije sjećanje s hodočašća u Mayapur jedan je mali prizor u hramu. Vidio sam šakala kako je utrčao kroz vrata hrama Panca Tattve oko 23 sata. Pogledao je oko sebe i činilo se da cijeni nabijenu duhovnu atmosferu. Plaho se kretao prema oltaru. Odjednom je legao na tlo i odao poštovanje – potpuno se ispružio, elegantno poput starog sveca. Zatim je brzo nestao kroz vrata.

Vjerojatno pripada skupini šakala koji svaku večer izvode koncert smijeha, s iznimnom točnošću od 21 do 22 sata. Da, smiju se – ha, ha, ha – točno sat vremena. Možda se smiju nama ljudima.

Ono što me snažno dotaklo teško je objasniti. Uvijek osjećam kako su životinje u svetoj dhami posebne. Često su bolje povezane s duhovnom razinom od ljudi budući da nemaju tako složene umove. A ova životinja je zasigurno posjetila hram kako bi odala poštovanje. Tko je ona?

Postoji priča o šakalu koji je uginuo na putu oko Radha-kunde. Jednom, kada je Srimati Radharani hodala oko svetog jezera, slučajno je dodirnula mrtvu životinju Svojim mekim nožnim prstom nalik lotosu i zatim pažljivo oslobodila šakala iz njegova tijela, kako bi dobio svoj izvorni oblik Njezine vječne sluškinje.

Takve čarobne dodire hodočasnik osjeća u tim čarobnim trenucima. Donose preobrazbu u trenutku.
 

Meditacije
Inspirativni tekstovi
Pjesme
Poučne priče
Pjevanje Svetih Imena
Dnevnici Sacinandane Swamija
Nektarske molitve
All content copyright (c) by SacinandanaSwami.com
Follow Sacinandana Swami on Follow Sacinandana Swami on Facebook Follow Sacinandana Swami on Twitter