"Meditacija je metoda ulaska u
sveti prostor srca gdje te očekuje
cijeli duhovni svijet."
SacinandanaSwami.net
Online Shop

Dnevnici Sacinandane Swamija

Iz moga srca - Gospodinov voljeni (Studeni, 2007)

Dok sam bio jako narušena zdravlja, susretao sam brojne zdravstvene stručnjake od kojih je svaki neizostavno dovodio našu raspravu do iste teme: želim li povratiti zdravlje, moram poštivati vlastite potrebe i prema sebi biti pažljiv i brižan. Osobito se sjećam jednog starijeg bolničkog liječnika koji je u nevjerici odmahnuo glavom kada sam mu iznio svoj uobičajeni dnevni raspored. „Što?! Nikakav odmor? Nikakva zabava?“

„Ali ja volim ono što radim“, rekao sam, tijela umotana u zavoje i s cjevčicama koje su mi izlazile iz vena. „Vodim blaženi život žrtve. Život ljubavi - ljubavi prema Bogu i prema braći ljudima. Želim pomoći drugima da pronađu smisao života.“

Dobar liječnik brzo je odgovorio, sa strastvenom iskrom u očima. „Nisam protiv toga. Što misliš zašto sam postao liječnik?“ Zatim me pogledao ravno u oči. „Zar misliš da se moraš razbiti u komadiće kako bi pomogao drugima? Milosrđe počinje kod kuće. Monaše, radije počni voljeti sebe prije nego postane prekasno.“

Naravno, godinama sam slušao priče drugih o ljubavi prema samome sebi. Katkad mi je taj koncept zvučao ispravno, no ponekad bih u njemu prepoznao isprazan new age slogan ili, još gore, očiglednu sebičnost.

U ovome bih se članku rado osvrnuo na koncept ljubavi prema sebi iz različitih kutova gledanja. Počeo bih s člankom Njegove Svetosti Bir Krishne Goswamija koji nas navodi na razmišljanje.

Volite sebe!!!

To je vrlo zanimljiv naslov za blog svjestan Krišne—„Volite sebe.“

Mnogi bhakte imaju dojam da bismo trebali voljeti Krišnu, a sebe klevetati!

Razumljivo je da tako razmišljaju jer nailazimo na mnoge izjave koje možemo shvatiti na taj način:

1. Osoba sebe treba smatrati nižom od slamke na ulici

2.Duša ima veličinu desettisućitog dijela vrha vlasi kose

3. Individualna duša je sićušna

4. Osoba treba biti nesebična

5. Itd.

Također možemo susresti osobe koje nas u ime autoriteta Svjesnosti Krišne kleveću, govoreći nam da smo bezvrijedni, beznadni, pali, degradirani, u mayi, da smo osjetilni uživatelji, bhogiji, itd.

Nadalje, mogu nas podsjetiti na naše prošle ´predivne´ (vikarma) djelatnosti u ovome svijetu, i to će prisjećanje pridonijeti negativnom osjećaju.

Stoga ta negativnost može kulminirati nedostatkom samopoštovanja ili čak mržnjom prema samome sebi. To u najgorem slučaju može voditi u depresiju i umanjiti naš entuzijazam za služenje Krišne, jer možemo pomisliti da smo ´izgubljeni slučaj´.

Pišem o ovoj temi jer su me mnogi bhakte kontaktirali i prišli mi s pitanjima o ovakvom stanju uma. Takve riječi bhakta donose mi suze u oči jer znam da su svi oni jako, jako dragi Krišni.

Iako ontološki možemo biti vrlo mali – Krišni smo važni. U Krišninim očima nismo mali.

Prisjetimo se priče o Gopa Kumaru u Brhad Bhagavatamrti. Krišna je osjećao toliko mnogo ljubavi prema Gopa Kumaru i toliko je snažno čeznuo za njegovim društvom u duhovnome svijetu, da je osobno postao Gopa Kumarov duhovni učitelj.

Možete reći da je Gopa Kumar poseban bhakta i to je istina. No činjenica je da je Krišna osobno caitya-guru svih nas, koji prebiva u našim srcima i osobno nas vodi do našeg duhovnog učitelja.

Čak i prije nego dođemo u Svjesnost Krišne, Krišna prebiva u našem srcu i čeka da shvatimo kako je naša istinska sreća odnos s Njim, a ne s ovom izvanjskom energijom.

Tako da smo Krišni vrlo važni.

Kada se Gopa Kumar naposljetku vrati na Krišna-loku, Krišna se onesvijesti od ekstaze primivši ga. Čak ni Krišnini pratioci nisu mogli shvatiti što se događa.

Krišna ima jednake osjećaje prema nama.

U Isopanisadi se nalazi zanimljiva izjava (Šesta mantra):

„Onaj tko sve sustavno gleda u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom, tko sva živa bića vidi kao Njegove sastavne djeliće i tko u svemu vidi Svevišnjega Gospodina, nikada ništa i nikoga ne mrzi.”

Mi smo sastavni djelići Krišne. Zato se ne bismo trebali mrziti. S druge strane budući da bismo trebali voljeti Krišnu, trebali bismo voljeti i sve njegove dijelove, što uključuje i nas same!

Što znači voljeti sebe?

To znači zamisliti ili dočarati sebi kakvi želimo biti, stvoriti sliku o tome. Zaboravite sve negativnosti; bilo da ta negativnost dolazi od vas ili od drugih.

Ako razmišljate negativno, te će misli ometati vaš duhovni život.

Ovo može biti predmet vašeg razmišljanja:

1. Radha i Krišna me vole i žele da budem s Njima u duhovnome svijetu!

2. Zadovoljavanje mojih duhovnih potreba neće omesti moj duhovni napredak

3. Zadovoljavanje mojih materijalnih potreba neće omesti moj duhovni napredak

4. Ja sam vječna duša, puna blaženstva i znanja!

5. Imam vječni odnos s Radhom i Krišnom i spoznat ću taj odnos.

I ne ostajte u situaciji gdje vas drugi kleveću. Dugujete sebi i Krišni odbiti situacije koje su nepovoljne za svjesnost Krišne i prihvatiti povoljne situacije. Imajte pozitivno duhovno samopoštovanje!

Krišna voli sve duše

Kako prekrasan članak. Donosi olakšanje i toplinu u srce. Čuo sam, kada je Maharaja prvi puta objavio ovaj članak, kako je gotovo bio potopljen pismima zahvale iz cijeloga svijeta. Napokon je Swami poslao jasnu poruku: Krišna nas voli bez obzira na sve.

Victor Hugo rekao je da je najveća sreća u životu uvjerenje da smo voljeni. Kakva istina! Mislim da je važno da postanemo svjesni božanske ljubavi koja nas okružuje na svakom koraku. Mi smo voljena djeca vječnosti, okupana nježnim očinskim pogledom Svevišnjega koji čezne za time da nas položi u svoje ruke, u zagrljaj pun ljubavi. Kako Srila Prabhupada kaže: „Gospodin više od nas samih želi da se vratimo u Njegovo carstvo.“ (SB. 1.2.17, smisao) No Krišna ne sjedi besposleno dok Mu se mi napokon (i čudesno) ne odlučimo obratiti. Kada bi čekao da mi napravimo prvi korak, vjerojatno se nikada ne bismo urazumili i ozbiljno krenuli na duhovni put; dualnosti obmane (materijalna vezanost i nevezanost za duhovno) previše nas snažno drže u stisku i nadziru svaki naš pokret.

Što to Krišna radi kako bi nas duhovno pokrenuo? Počinje tako što nam šalje čiste bhakte. Kao što navode spisi: „Osobni sluge Gospodina Višnua lutaju ovim svijetom kako bi pročistili uvjetovane duše…“ Srila Baladeva Vidyabhusana komentira: „Onim živim bićima koja su primila milostiv pogled najuzvišenijih čistih duša bit će uništene sve grešne reakcije. Čvrstoćom u duhovnim zavjetima i odlučnošću koje su posljedica druženja s velikim dušama, ove sretne osobe oslobađaju se obmane dualnosti. Razumijevanjem istine o Meni, počinju Me obožavati.“ (Bhagavad-gita 7.28, smisao)

Krišna šalje svoje najveće bhakte kako bi nam pomogli da započnemo ovaj put i kako bi nas na njemu čuvali.

Još jedan znak Gospodinove ljubavi jest taj što se najmilostivije pojavljuje u obliku Svoga svetog imena, koje dijele čiste duše. Gospodinovo ime Njegov je najpristupačniji oblik. Kako bismo mantrali, sve što trebamo jest jezik i malo vjere u srcu. Ako to posjedujemo, Krišna će se pojaviti u najveličanstvenijem obliku i pročistiti naše srce kako bi s vremenom mogao sjesti u njega u prekrasnom transcendentalnom obliku sa Svojim najprivlačnijim nasmijanim licem.

Još jedan znak Krišnine ljubavi prema uvjetovanim dušama jest to što se osobno pojavljuje kao Caitanya Mahaprabhu kako bi dijelio najrjeđi dar čiste ljubavi za Gospodina. Gospodin Caitanya Mahaprabhu ne uzima u obzir naše nedostatke. On je opijen zanosnom ljubavlju prema Krišni i želi svima podijeliti tu ljubav, bez postavljanja pitanja. Kada se bogat čovjek opije, možete u trenutku od njega iznuditi bilo što.

Ovdje je prekrasan stih o iznimnoj milosti Zlatnog Gospodina:

„Ne uzima u obzir činjenicu je li osoba kvalificirana ili nije. Ne razlikuje tko je Njegov, a tko pridošlica. Ne razmatra tko bi trebao primiti milost, a tko ne. Ne razmišlja o tome odvija li se Njegov čin milosti u pravom trenutku.

Gospodin odmah daje nektar čistog predanog služenja koji se teško dostiže čak i nakon što smo čuli poruku Gospodina, vidjeli Božanstva, odali poštovanje, meditirali ili vršili mnoge druge duhovne prakse. Vrhovna Božanska Osoba, Gaurahari, moje je jedino utočište” (Caitanya Candramrta, tekst 77).

Znate li uzvratiti?

Kako vi odgovarate na tu milost? Znate li uzvratiti?

Rečeno je da se naš karakter može mjeriti time koliko smo sposobni uzvratiti na ljubav. Drugim riječima, koliko zahvalnosti osjećamo i pokazujemo?

Osoba koja voli bezuvjetno – npr. roditelj – naziva se prvoklasni ljubavnik. Osoba koja uzvraća onoliko ljubavi koliko primi, smatra se drugoklasnim ljubavnikom. Takva je ljubav trgovca. No osoba koja uopće ne zna uzvratiti ljubav – koja ne može pokazati ni najmanji znak zahvalnosti – naziva se lošim ljubavnikom. Nezahvalne osobe nisu napravile ni prvi korak u univerzalnom plesu ljubavi koji nas povezuje s Gospodinom. Kraljica Kunti stoga je rekla da se karakter osobe može mjeriti njezinom sposobnošću da osjeća zahvalnost.

Prvi korak

Samo ukoliko duboko promišljamo o činjenici da smo voljena djeca Svevišnjega, bit ćemo sposobni druge voljeti bezuvjetno. Zašto? Jer nas razumijevanje da smo voljeni ispunjava ljubavlju.

Problem ljudi koji se ne osjećaju voljeno jest to što žele da ih ispuni ljubav ljudi koji ih okružuju, ali gotovo nikada ne priznaju svoju potrebu. Umjesto toga, skrivaju osjećaj praznine i svoje potrebe od okoline i šalju sliku snažnog samostalnog junaka ili neumornog i samodostatnog skrbnika.

No takve su osobe zapravo uplakana djeca gladna ljubavi. Kako bi zadovoljili djetinje želje, oni postaju ljubavni vampiri. Često poznati javni ljudi, no i duhovni vođe, nastupaju pred publikom samo kako bi dobili ljubav, divljenje, zahvalnost ili neki drugi oblik pozornosti. Njihovo inspiriranje, zabavljanje ili pomaganje drugima obojano je prikrivenom sebičnošću, pa tako nikada ne može biti čisto ili istinski inspirativno.

Suočavanje sa sjenom

Brojne duhovne tradicije potanko navode prepreke na duhovnome putu. Većina ih spominje požudu, pohlepu, ljutnju, zavist i mnoge druge sramotne oblike sebičnosti kao zastrašujuće neprijatelje koji zadaju nevolje onima koji nastoje postati transcendentalisti.

Susreo sam mnoge osobe koje se bore sa svojim slabostima, a naročito sa svojim unutarnjim glasom koji im neprestano zamjera sve velike i male greške. Kod nekih je ljudi taj glas postao toliko uporan da ih je doveo do ponora straha, krivnje i ljutnje – ili, što je još gore, — do beznađa, tuge, pa čak i do očaja. Oni vjeruju tom zamjerajućem glasu, i tako stvaraju vlastitu mantru: „Nisam dovoljno dobar. Nikada neću učiniti ništa ispravno. Nemam nikakvih izgleda. Ljudi me ne vole. Zapravo sam dobar samo za to da me mrze.“

Što se dogodilo s onima koji su toliko samopouzdano započeli svoj put prema Božjem carstvu? Ugledali su svoju sjenu – i poistovjetili se s njome.

Jeste li čuli priču o čovjeku koji je ugledao svoju sjenu i počeo osjećati strah jer ga je sjena svuda pratila, čak i u kupaonicu? Neprestano je trčao kako bi se oslobodio sjene no nikako joj nije mogao pobjeći. Najzad se u očaju ubio.

Vjerujem da nas sveti spisi uče kako se zrelo suočiti s našim sjenama i u isto vrijeme izbjeći da se s njima poistovjetimo. Ponekad nas, na primjer, sveti spisi savjetuju kako da preobrazimo prepreke poput požude i pohlepe tako što ćemo ih povezati s Krišnom. Povezati požudu s Krišnom znači iskoristiti njezinu iznimnu emocionalnu energiju kako bismo osjetili duhovnu povezanost. U praksi to može postati čežnja za dobrim društvom, za novom informacijom o Krišni ili traženje okolnosti u kojima možemo svoju energiju upotrijebiti u službi za Krišnu. Nije li požuda zapravo čežnja i uporaba energije? I ukoliko svjetlost Krišnine božanske prisutnosti približimo sjeni, sjena će se izgubiti.

Prvo postanite svjesni

No prije svega moramo postati svjesni prisutnosti sjene. Vaišnavska tradicija uspoređuje srce s vrtom u kojemu raste najpoželjnija biljka svjesnosti Krišne. Daju nam uputu da uđemo u vrt i ondje postanemo duhovni vrtlar – onaj koji može razlikovati božansku biljku od korova koji će prirodno oko nje rasti. Ako osjećamo snažnu naklonost prema našoj božanskoj biljci, bit će nam lako ukloniti korove. Postati svjestan znači naučiti usredotočiti se na ono što je važno – i skupiti snagu da iskorijenimo ono što je nevažno.

Slično tome, možemo naučiti suprotstaviti se sjeni. Moći ćemo se bez straha suočiti s njezinom tamom jednom kada ugledamo svjetlo. Svjetlo je ono duboko razumijevanje da nas Gospodin voli. Promišljanje i svjesnost o toj činjenici dat će nam snagu da očistimo vrt od korova. Čišćenjem korova ne gubimo ništa, već samo oslobađamo božansku biljku kako bi rasla i rodila svoje ukusne, zanosne plodove.

Ne možete se suočiti s mrakom dok niste vidjeli svjetlo

Duhovni život predstavlja višu povezanost – živu povezanost s Gospodinom, u kojoj osjećamo Njegovu prisutnost, Njegovu nježnu brigu i Njegovu potpunu podršku. Ta nam povezanost daje osjećaj bezuvjetnog prihvaćanja, univerzalnog osjećaja pripadnosti. Ukoliko toga nema, osobi jednostavno nedostaje hrabrosti da se suoči sa sjenom. Suočavanje sa sjenom mora nas dovesti u društvo svih ´drakula´ i ´frankenštajna´ koji skriveni čuče u nama. Takav susret može biti intenzivan! Stoga se ne možemo suočiti s mrakom dok nismo vidjeli svjetlo.

Oni koji nisu na duhovnome putu, ili će nastaviti život nesvjesni svoje stvarnosti, ili će se posve poistovjetiti sa svojim gostima ´iz sjene´ koji su ponekad nepristojni. U nedostatku duhovne perspektive, osoba se može poistovjetiti s tom sjenom. Potrebno je da svjetlošću čiste svjesnosti osvijetlite te gostujuće sjene – zavist, materijalnu viziju, požudne želje, itd. – tako ćemo ih preobraziti ili ćemo se naučiti promatrati ih bez pokoravanja njihovim budalaštinama.

Potisnuta sjena

Još bih jednom htio naglasiti koliko je važno da postanemo svjesni svoje sjene. Osobe s potisnutom sjenom – čiji je neproživljeni emotivni život prekriven teškim željeznim pokrovom – pokazuju različite simptome koji drugima otkrivaju njihove demone. Upamtite, takve osobe imaju dobru sliku o sebi, a slično ih vide i njihovi istomišljenici.

Prvi simptom osoba s potisnutom sjenom jest to da su uvijek iznimno strogi prema sebi – a i prema drugima. Pokušat će prikriti osobno nezadovoljstvo prekrivajući se odorom teškog željeznog oklopa, oklopa koji je najčešće izrađen od krutog morala. Zatim će pronaći nedostatke u svakome u svojoj okolini tko ne pristaje na njihove standarde. Te su osobe toliko ukočene da im je teško razveseliti se u bilo kojim okolnostima; i često su vrlo ogorčene. Da, i iznimno su teške – ili da upotrijebimo psihološki termin – iznimno su ljutite. Ljutnja i strah potpuna su suprotnost onome što želimo dostići: ljubav!

Trebali bismo priznati svoje slabosti i hrabro se suočiti s njima. Ponekad možemo odlučiti ismijati vlastite slabosti.

Možda ste čuli poučnu priču o tome kako se Gospodin Krišna nosio s ljutnjom i kako je svoga bhaktu Satyakija poučio važnu lekciju.

Ismijte svoju ljutnju

Jednom je Krišna išao na dugo putovanje sa Satyakijem. Kako nisu uspjeli stići na svoje odredište prije zalaska sunca, bili su prisiljeni spavati u šumi. Krišna je molio Satyakija da čuva stražu prvu polovicu noći, a On bi bdio drugi dio noći. Nakon te zamolbe, Krišna je otišao na počinak u krevet od pruća, koji je bio pokriven cadarom (laganim prekrivačem).

Dok je Satyaki bio na straži odjednom je vidio kako se približava ratoboran demon. Demon mu se obratio promuklim glasom. „Slušaj. Jako sam gladan. Ako mi dopustiš da svladam tvog uspavanog prijatelja i pojedem Ga, poštedjet ću ti život. Inače ću prvo ubiti tebe, a zatim ću obojicom popuniti želudac.“

Satyakija je razljutila ova nemoralna ponuda, izvukao je mač i započeo borbu protiv demona. No demon je bio snažniji. Kako je noć odmicala, i kao što je uobičajeno s takvim demonima, demon je postajao sve veći i moćniji. Naposljetku je bacio Satyakija na tlo. Dok je Satyaki čekao udar smrti, zatvorio je oči u goloj jezi.

No ništa se nije zbilo. Nakon nekog vremena otvorio je oči i vidio kako je demon tajanstveno nestao.

„Možda je demon bio samo iluzija“, Satyaki je pomislio. „U ovom dijelu šume takve su iluzije uobičajene.“ Nakon nekog vremena, kao što su i dogovorili, probudio je Krišnu i bez spominjanja demona otišao je na počinak.

Sljedećega jutra, dok je sunce sjalo, Satyaki se prisjetio događaja koji je doživljavao kao noćnu moru i ispričao Krišni svoj san. Krišna je rekao: „Vidio si demona koji je zatim nestao? Je li to ovaj demon?“ Uz te je riječi Gospodin Krišna izvukao sitnog demona iz tkanine koju je nosio oko pasa. Demon je bio posve nalik onom istom demonu protiv kojega se Satyaki borio tijekom straže prethodne noći. Tada se Krišna uozbiljio. „Slušaj pozorno, Satyaki. – To je tvoja ljutnja. U trenutku kada si joj poklonio pozornost, ona je ojačala. Nikada se ne poistovjećuj s njome. Samo je pogledaj, shvaćajući da nisi istovjetan s njom, i ona će s vremenom nestati.“

Neobičan susret s bijelim vukom

Prvi puta susreo sam ga prije dva tjedna. I on je tada primijetio mene i brzo nestao natrag u šumu. Nakon dva dana ponovno sam ga susreo. Tada mi je prišao još bliže. Kada sam se našao na samo deset koraka udaljenosti od njega, obojica smo zastali i pogledali se. Osjećao sam laganu nelagodu u njegovoj blizini. On se zasigurno osjećao jednako tako jer je iz njegovih prsa izašla duboka upozoravajuća tutnjava. Zatim: „Grrrrrrrrrr!“ Podigao sam svoje štapove za hodanje. Ako se želi boriti, neka mu. No zatim sam se osmjehnuo.

Bilo je vidljivo da je u nedoumici, boriti se ili pobjeći. Srećom, nije odabrao nijedno, već je ostao pored mene neko vrijeme, u miru! Prekrasan bijeli vuk.

U tom sam vuku mogao vidjeti vlastitu sjenu, svoga vuka. Naučio sam da ne moram prema njemu osjećati strah, kao ni prema svojoj sjeni. No moram osjećati poštovanje. U prirodi, životinje mogu nanjušiti vaš strah i napasti vas. Isto vrijedi i za sjene. Pružimo li im previše emotivne pozornosti u vidu straha, krivnje ili neke druge vrste poistovjećenja, dajemo im moć. Ako pak možemo osjetiti da pripadamo Krišni i da smo uvijek povezani s Njime, dajemo moć sebi kako bismo prekinuli svoje nezdrave ovisnosti, uključujući ovisnost o bilo kojem skrivenom dijelu sebe. Otuda možemo rasti učeći se otpuštanju.

Moj susret s bijelim vukom bio je zanimljiv. Kao prvo, bijeli vukovi iznimno su rijetki i, kao drugo, primijetio sam kako se on prema meni odnosio obazrivo.

U šesnaestom stoljeću jedan je vojvoda ulovio skotnu vučicu i držao je u željeznom kavezu unutar posjeda svoga dvorca na rijeci Rajni u blizini Mainza. Nakon što je okotila dva vučića, nestala je. Jednoga jutra pronašli su čovjeka koji se za nju brinuo pored otvorenog kaveza. Bio je razderanog vrata. Vučica je bila pobjegla na slobodu sa svojim vučićima.

Tri razine ljubavi prema sebi

Na prvoj, nezreloj razini ljudi se vole na sebičan način, iako nastoje prikriti svoju sebičnost. Kao članovi neke skupine, ili u bilo kojem odnosu, daju sve od sebe kako bi svima udovoljili. Često su nadahnuti željom za priznanjem, pozornošću i ljubavlju od strane drugih. No ne iskazuju otvoreno svoje potrebe, i zato kažem da oni nastoje prikriti pokušaje da budu voljeni. Djeluju po principu „Ja te služim, stoga me moraš voljeti.” Puno toga što se odvija u ime odanosti prema nekoj osobi ili skupini zapravo se temelji na našem strahu da nećemo biti voljeni ako razočaramo druge, strahu od kretanja na vlastito duhovno putovanje, od postavljanja važnih pitanja i strahu od iskrenosti.

Skriveno, iza tih strahova, nalazi se dijete gladno ljubavi, koje služi samo svoje potrebe i pokušava dobiti ljubav na posve nezreo način.

Druga razina jedan je korak ispred ovoga. Osobe na prvoj razini često postaju ogorčene na život ili razočarane onima koje pokušavaju ucijeniti ljubavlju. Razočarani su činjenicom da drugi ljudi ne zadovoljavaju njihovu ogromnu potrebu za pažnjom. Tada napuštaju odnose i skupine i smatraju kako sada trebaju ´voljeti sami sebe´. Takvu ljubav definiraju kao brigu samo o vlastitim potrebama. Vode život uz filozofiju ´samo ja´, što je posve malo i ograničeno postojanje. Počinju potragu za vlastitim značajem njegujući stvari koje donose prestiž – posjede, na primjer – i u potrazi su za zabavom. S vremenom razvijaju čvrst oklop oko sebe i pate poput pasa.

Na trećoj razini ljudi se nauče zrelo voljeti. Znaju da su djelići veće slike koja se zove ´život´. Brinu se o svojim potrebama i također vode brigu o potrebama drugih kada god je to moguće.

Nisu uznemireni svojoj vlastitom ljudskošću. Znaju da su duhovno djelići Boga s ljudskim potrebama. Jedan prijatelj rekao je to ovako: „Svi smo mi djelići Boga koji također mora obaviti nuždu.“ Takve osobe mogu živjeti s činjenicom da su sićušne, no u isto vrijeme jedinstveno predivne u očima Gospodina. Slobodno se mogu kretati između svoje ljudskosti i božanstvenosti, znajući da ih Gospodin razumije i voli njihove obje odlike. Daju sve od sebe kako bi zadovoljili Gospodina i Njegove bhakte i ne uznemiravaju ih neizbježne pogreške koje čine u životu. Razumiju da su odlike koje ih tjeraju da čine pogreške privremeni stranci koji trenutno zauzimaju prostor u odajama njihova života. Takve osobe ne osjećaju potrebu potisnuti svoje ljudske slabosti teškim željeznim pokrovom suzbijanja. Sa svojom se sjenom nose puni snage jer znaju razaznati što je što. A hraneći svoju duhovnu stranu svakodnevno, pojačavaju svjetlo svoje svjesnosti Krišne.

Osobe na trećoj razini spremne su ostaviti uskogrudan svijet nezrele ljubavi prema samima sebi. Znaju da je sve dobro u ovome univerzumu došlo iz iskrene želje da rade za dobrobit drugih i da sve loše što postoji dolazi zbog sebičnosti. Znajući to, ne ponavljaju pogreške koje svjesnost vraćaju na prvu i drugu razinu. Živeći život dubokog ispunjenja božanske povezanosti, srcem preplavljenim zahvalnošću i ljubavlju, pametno će se brinuti za vlastite potrebe, dobro znajući da su voljena djeca Gospodina.

Onaj tko voli Boga voli sebe

Ljubav prema sebi ponekad moramo jasno pokazati kao davanje pozornosti našim potrebama i osjećajima kako bismo mogli nesmetano duhovno napredovati. Voljeti sebe također ponekad može značiti zahvalnost za jedinstveni dar ljudskog oblika života, koji naposljetku predstavlja prekrasan brod kojim prelazimo ocean rađanja i umiranja kako bismo dostigli naš vječni duhovni dom. Voljeti sebe može značiti poštivati sve aspekte našega postojanja kao darove Gospodina. Biste li omalovažili dar koji ste dobili od voljene osobe? Voljeti sebe znači pridavati potrebnu pozornost našem fizičkom zdravlju i mentalnoj i emotivnoj stabilnosti. Voljeti sebe također znači prestati ignorirati sjene i zrelo se suočavati s problemima.

Srila Bhaktivinoda Thakura sastavio je zanimljivu molitvu naslova Molitva onoga koji voli Boga. Nakon što se molio za uvijek narastajuću ljubav prema Sri Caitanyi Mahaprabhuu, za služenje Sri Krišne, služenje vaišnava, pjevanje Krišninih svetih imena i za one koji su uzeli utočište Gospodina i koji su Ga skloni obožavati, Srila Bhaktivinoda Thakura obraća se samome sebi i moli se za ljubav prema sebi:

„Dopusti mi i da volim sebe, koji sam naklonjen Krišni, kako bih mogao dostići predanost prema Njemu.“ (komentar na Bhajanamrtam, citirano u Bhaktivinoda Vani Vaibhavi, tomovi 2 i 3, str. 408).

Kada sam prvi puta pročitao ovu Molitvu bio sam iznenađen, ali dok sam je iznova čitao postalo mi je jasno kako je to jedini mogući način. Da, naklonjen sam Krišni baš poput mnogih drugih koji su uzeli utočište Gospodina. I da, iskusio sam kako je Krišna vrlo naklonjen onima koji Mu se obraćaju.

U Nektaru devocije čitamo da Krišna osjeća narastajuću zahvalnost prema Draupadi koja Mu se obratila u nevolji uzvikujući Njegovo sveto ime. On nikada ne može zaboraviti takav poziv upomoć. Nektar devocije otkriva nam kako je Krišna zahvalan Draupadi jer je imala vjeru u Njega. Srila Prabhupada ističe kako Krišna postaje bezgranično zahvalan čak i ako mu se osoba obrati samo jednom. Kako je tek onda zahvalan bhakti koji svaki dan pjeva Njegovo sveto ime? Odgovor je: bezgranično.

Poštujte duhovno putovanje

Važno je da sebe poštujemo kao putnike. Možda još uvijek imamo probleme, no nalazimo se na putu i, kako se sve više i više približavamo Gospodinu, Njegovo svjetlo otjerat će preostali tračak tamne sjene. Posvetimo potpunu pozornost putovanju, a ne sjeni. Jedina moguća greška koju možemo počiniti jest da zaboravimo da naše putovanje traje ili da se u životu počnemo igrati Boga zamišljajući da smo kontrolori. Duhovni putnici moraju u umu uvijek ostati početnici kako bi na svaki dan putovanja gledali s osjećajem dubokog uvažavanja i zahvalnosti prema Svevišnjem Gospodinu koji sve čini mogućim. On nam je ponudio put, postavio znakove po putu, dao nam je hranu, snagu našim nogama da hodaju i sve prekrasne mogućnosti koje imamo. Izbjegavajte nepromišljenu rutinu dok hodate ovim putem.

Svakoga dana trebali bismo izdvojiti malo vremena kako bismo slavili naš napredak. Možemo oživjeti dan i prisjetiti se svega dobrog u njemu. Danas smo se služili inteligencijom, riječima i djelima. Danas smo pomogli drugom bhakti i na pozitivan način utjecali na tuđi život. Slaveći te male pobjede i uspjehe, trebali bismo biti svjesni da je sve što se dogodilo bilo moguće samo zato što smo primili milost odozgo.

Putnici u Božje carstvo uče pokazati samilost prema sebi. Možda su počinili greške – nenamjerne greške koje su se dogodile zbog njihovih prošlih navika. Što mogu učiniti? Neuspjesi su stupovi uspjeha ako od njih nešto naučimo.

Putnici u Božje carstvo znaju da su im potrebni tijelo, um i drugi pratioci kako bi uspjeli, stoga redovito njeguju svoj odnos s ta tri bića – osobito svoj odnos s drugima. Znaju da su te osobe darovi Gospodina.

Kako ja učim voljeti sebe

Kao propovjednika sannyasija tradicija me ohrabruje da uvijek prebivam u razumijevanju da sam vječna duša s vječnim domom u duhovnome svijetu. Moram priznati da me u prošlosti čisto duhovno usmjerenje ponekad činilo nestrpljivim kada su moje tijelo i um kucali na vrata moje svjesnosti uz objašnjenje kako imaju određene potrebe. Često sam zanemarivao njihove zahtjeve – čak i one osjetljive. Danas – nakon što sam primio nekoliko teških lekcija – polagano učim gledati svoje tijelo i um na drugačiji način. Rado bih s vama podijelio svoju promijenjenu viziju.

Zapadno društvo gleda na tijelo i um na posve pogrešan način. Ono ih vidi kao dijelove stroja namijenjene za udovoljavanje osjetila (bhoga-sarira). No je li tijelo doista stroj za uživanje? Je li itko postigao trajno uživanje kroz tijelo?

Tijelo je zapravo vozilo za duhovnu praksu i obožavanje (sadhana i bhajana-sarira). Kada ih gledamo na ovaj način, tijelo i um postaju vrijedni ljubavi.

Završne riječi

Na kraju bih rado nadahnuo sve vas, moje drage čitatelje, da na trenutak sjednete i počnete osmišljavati vlastite programe brige za sebe. Nacrtajte krug i podijelite ga na četiri dijela. Oni predstavljaju četiri područja brige za sebe – tijelo, um, društvene kontakte i duhovni razvoj. Svakoga dana možemo pristupiti svakome od ovih područja ili krugu kao cjelini s dva pitanja:

1. Kako danas mogu njegovati ovaj aspekt svoga postojanja i iskoristiti ga na najbolji način?

2. Kako danas mogu iskoristiti ova četiri jedinstvena dara kako bih ovaj dan učinio najboljim u svome životu?

U mojoj predstojećoj knjizi, Stupovi uspjeha, napisao sam uzbudljivo poglavlje o sedam vrsta duhovne brige o sebi, no za sada vas ohrabrujem da započnete s ovom jednostavnom i vrlo učinkovitom metodom duhovne i materijalne brige o sebi.

Želim vam sve najbolje s ovim nevjerojatnim projektom. Nikako se ne smatram stručnjakom za brigu o sebi. No ipak, otkad primjenjujem jednostavne smjernice i inspiracije spomenute u ovom članku, život mi se značajno promijenio. Čini se da uspijevam prodrijeti dublje u sebe, u mjesto koje me napaja energijom i pozitivnim mislima. Zbog toga sam entuzijastičan podijeliti svoja saznanja s vama. Kada mi je bilo najteže tijekom boravka u bolnici, Krišna mi je poslao mnogo poruka i osoba koje su mi pomogle. Jedna od njih bio je onaj dobar stari liječnik sa svojom provokativnom izjavom. „Monaše, radije počni voljeti sebe prije nego postane prekasno.“

Epilog – Zdrava ravnoteža

U članku Gospodinov voljeni namjera mi je bila pisati o važnosti brige o sebi, samopoštovanju i ljubavi prema sebi. Jedna od glavnih poanta bila je sljedeća: ukoliko ne pokažemo zahvalnost i brigu za jedinstveni dar materijalnoga tijela i uma, može se dogoditi da ćemo ih zanemariti do te mjere da će propasti i postati nesposobni poslužiti nam kao sadhana, bhajana i seva-sarira (instrumenti za duhovnu praksu, obožavanje i službu).

Kao neželjena posljedica takvog zanemarivanja mogu se razviti nezdrava raspoloženja, kao što su nisko samopouzdanje, različiti oblici paranoje, pa čak i osjećaj beznađa.

Još jedna važna poanta koju sam želio naglasiti jest to da voljeti sebe znači voditi brigu o svim svojim istinskim potrebama - tjelesnim, mentalnim, emotivnim i duhovnim.

U Bhagavatamu je rečeno da samo oni koji su uvijek uključeni u aktivnosti zaštite drugih živih bića mogu dostići duhovni svijet (SB 4.12.36). No kako možemo voljeti druge ako ne volimo sebe? Kako možemo dati drugima nešto što sami nemamo? Može li pekar druge opskrbiti kruhom, ako u njegovoj trgovini nema kruha?

Najčešće mislimo da je ljubav prema sebi isto što i samopouzdanje ili pružanje emotivnih nagrada i poslastica koje bi nam trebale nadoknaditi osjećaje nedostatnosti. No to nije naša definicija.

Ponekad je potrebno prvo nahraniti izgladnjelog bolesnika. Istina je da, ukoliko dignemo ruke od sebe, ne možemo u potpunosti pokloniti pozornost svojim potrebama, te ih stoga ne možemo niti zadovoljiti. Ukoliko smo neprestano zaokupljeni samokritiziranjem, tjeskobom, nemirom i sl., lako ćemo izgubiti povezanost s tijelom i emocijama. Ta nepovezanost na kraju će nas odvojiti od naše istinske prirode.

No mislim da osjećaj zrele ljubavi prema sebi znači da o vlastitom rastu brinemo dovoljno kako bismo mogli započeti brigu za druge. Moramo se voljeti dovoljno kako ne bismo od sebe digli ruke. Tek tada možemo dio sebe dati drugima. Ljudska bića dobila su jedinstveni dar da mogu nadići svoj egoizam i pružati ljubav. Samo kada živimo za misiju koja nadilazi naše vlastito preživljavanje, možemo u potpunosti iskusiti našu ljudskost i osloboditi se ograničenog i skučenog života.

Opasnosti na putu

Tijekom njegovanja ljubavi prema sebi, duhovno neiskusni bhakte mogu počiniti grešku i izgubiti svoje duhovno usmjerenje, što kao posljedicu ima prihvaćanje privremenog tijela i uma kao njihovog stvarnog bića. To je stvarna opasnost, što smo nažalost primijetili čak i kod naoko iskusnijih bhakta.

Ta greška sa sobom nosi još jednu opasnost: gubitak poniznosti. Sve duhovne tradicije prihvaćaju stav da ćemo, ukoliko nismo krotki i ponizni, vrlo teško istinski duhovno napredovati.

Istinska poniznost, koja se temelji na spoznaji da smo vječni djelići Boga, prekrasna je. Poniznost znači iskreni život u višoj povezanosti i primanje duhovne pomoći na gotovo svakom koraku. Osobu koja je na duhovnome putu od Božje milosti odvaja ponos. On prekida povezanost!

Istinska poniznost temelji se na duhovnoj spoznaji. Katkad ljudi izjednačavaju poniznost s nekom vrstom niskog samopouzdanja. No nisko je samopouzdanje materijalno iskustvo. Takva takozvana poniznost temelji se na lažnom egu i često predstavlja samo izvor još većih kompleksa manje vrijednosti i duboke frustracije. Samo uz istinsko duhovno razumijevanje možemo razriješiti prividan paradoks između naše nepotpunosti na jednoj strani i naše božanske prirode na drugoj strani.

Samo s istinskim duhovnim razumijevanjem možemo zavapiti Gospodinu, „Molim Te, spasi me!“ srcem punim Njegove božanske prisutnosti.

Samo uz istinsko duhovno razumijevanje možemo pomiriti osjećaje krajnje beskorisnosti sa zdravim samopouzdanjem, strpljenjem i entuzijazmom.

I samo uz istinsko duhovno razumijevanje možemo živjeti život ispunjen ljubavlju i brigom za sebe, život požrtvovnosti i nesebičnog davanja drugima. Srila Prabhupada bio je stručnjak za takav život. Znao je kako dobro jesti, opustiti se, šaliti se i brinuti se za svoje zdravlje kroz vježbanje i masažu, dok je istovremeno vodio život posvećen brizi za druge. Često je putovao, malo je spavao i nesebično je žrtvovao svoje vrijeme za pisanje i propovijedanje. Drugim riječima, iskrene osobe na duhovnom putu često djeluju na prividno proturječan način. Ili, kako mi jedan prijatelj često kaže: Istinski napredak postiže se kroz ravnotežu. Osobe bez takvog istinskoga duhovnog razumijevanja često žive bez ravnoteže, zato što se smatraju posve beskorisnima ili jer su uvjereni da su vrhovni, nezavisni gospodari vlastitih sudbina. No duhovni život nadilazi takve materijalističke dualnosti.

Pogledajmo duhovno blago koje se ne može razumjeti materijalističkim umom budući da se doima gotovo jednako proturječno poput svijetlih noći ili mračnih dana. Kroz to blago možemo naučiti više o životu u ravnoteži.

Ovdje mislim na iskustvo velikih bhakta koji su prepoznali odvojenost od Krišne kao njihovo najveće blaženstvo.

Kada su ljudi u ovome svijetu odvojeni od svojih voljenih, osjećaju se jadno i napušteno. No kada su bhakte odvojeni od Krišne, oni u srcima nepojmljivo osjećaju Njegovu blaženu prisutnost. Kada snažno meditira na Njega tijekom Njegova odsustva, bhakta osjeća kako je Krišna na neki način posve prisutan u njegovu srcu. I Krišna je doista prisutan, jer biva privučen osjećajem posvećenosti Svoga bhakte.

Srimati Radharani, koja daje najuzvišeniji primjer svim bhaktama, kaže: „Kada bih morala odabrati da budem s Krišnom ili da budem odvojena od Njega, odabrala bih odvojenost, jer kada sam s Njim vidim Ga samo u jednom obliku, dok u odvojenosti vidim kako mi se približava sa svih strana.“ U Vrindavani bhakte rado u svojim predstavama biraju teme gdje Srimati Radharani prolazi pozornicom u stanju duboke odvojenosti od Krišne. Obraća se drvetu: „O, Moj voljeni, gdje si? Jesi li ovdje?“ Tada se jedan Krišna pojavi iza drveta. Zatim Radha prilazi oblaku u ludilu Svoje ljubavi: „O, Moj Gospodine, nalaziš li se u ovome oblaku?“ I gle, još jedan Krišna se pojavi iza oblaka. Ona zatim krene prema grmu, puzavicama, jezercu, paunu – i posvuda se pojavi Krišna, dok cijela pozornica nije ispunjena mnoštvom Krišna. Zbog snažnih osjećaja prema Krišni, primjećujemo Njegovu božansku prisutnost posvuda. To ne možemo uistinu pojmiti. Moramo to iskusiti kako bismo doista razumjeli.

Možemo se sada zapitati što bismo trebali učiniti ukoliko još nismo na tako visokoj razini duhovne spoznaje da možemo vježbati duboku poniznost, bez da razvijemo nezdrave psihološke obrasce. Odgovor je jednostavan: trebali bismo djelovati na onoj razini na kojoj se nalazimo u određeno vrijeme. Bhakti nije pretvaranje; ne trebamo se pretvarati da smo netko tko nismo. U isto vrijeme trebali bismo s poštovanjem gledati na ideale koji su nam dani i činiti sve što nas približava tim idealima. To će nam pomoći da se krećemo prema naprijed i preusmjerimo naša ograničenja u zdravom smjeru.

Ako predaleko ili prebrzo koračamo naprijed, postat ćemo licemjeri. A ukoliko odbijemo kretati se naprijed, ukoliko odbijemo potruditi se za naš cilj, postat ćemo materijalisti. Moramo održati zdravu ravnotežu. Nije li u životu samo to važno? Zdrava ravnoteža!
 

Meditacije
Inspirativni tekstovi
Pjesme
Poučne priče
Pjevanje Svetih Imena
Dnevnici Sacinandane Swamija
Nektarske molitve
All content copyright (c) by SacinandanaSwami.com
Follow Sacinandana Swami on Follow Sacinandana Swami on Facebook Follow Sacinandana Swami on Twitter