"Svi možemo čuti, ali samo
nekolicina ljudi zna slušati."
SacinandanaSwami.net
Online Shop

Dnevnici Sacinandane Swamija

Jedinstveno putovanje: Posjeta Gospodinu Šivi na planini Kaliaš (2000.) - 1. dio

Uvod

Kailaš – sveta planina, središte univerzuma, snježni dragulj i krajnji izazov za svakog hodočasnika. Planina Kailaš ima onoliko mnogo imena koliko je ljudi koji su je posjetili ili su je namjeravali posjetiti. Hodočasnički putovi četiriju religija završavaju ovdje. Hindusi, budisti, jainisti i pripadnici religije Bon od pamtivijeka se mole kako bi dobili sveti darsan planine Kailaš. Oni koji su preživjeli izazove s kojima se hodočasnici na planini Kailaš susreću vratili su se promijenjeni, sa slikom svete planine otisnutom u srce.

Svete planine nisu svete zbog nečije prosudbe. Ne, odjevene su u svetost od glave do pete i tko ih vidi ne može sumnjati u njihov sveti položaj. Nijedna osoba ili religija ne mora stvoriti kult kako bi ohrabrila obožavanje ovih planina. One posve same zrače privlačnošću od koje nitko ne može pobjeći.

Mnoge kulture domaćini su svetih planina. Drevni Grci imali su planinu Olimp, germanski narodi imali su Asgard okrunjen drvom života, a Japanci planinu Fuji, kralja njihovih 350 svetih planina. U brojnim religijama svijeta Bog se objavio na svetim planinama onima koji su ga obožavali, kao što se objavio Mojsiju na planini Sinaj i dao Deset zapovijedi isklesanih u kamenu.

Kailaš je simbolički prikaz ljudskog tijela, stoga postoji božanska veza između mistične dimenzije planine Kailaš i ljudskog bića. Na primjer, planina Kailaš okružena je sa sedam stjenovitih prstenova, što predstavlja sedam energetskih centara (čakri) u ljudskom tijelu. Stoga obilazeći planinu Kailaš ne odlazimo na sveto putovanje samo po obroncima planine, već svi hodočasnici potvrđuju da također putuju tajnim obroncima duše. Hodočasnici prolaze mjesečevim krajolikom oko Kailaša i prelaze jednaku udaljenost putujući stjenovitim predjelima srca. Sve što se dogodilo na fizičkom putovanju odzvanja unutar duše.

Mnogi hodočasnici prilaze Kailašu s gorućim pitanjima – s problemima koje žele riješiti. Većina njih nada se kako će tijekom hodočašća pronaći odgovore na svoje probleme. Malo njih se razočara. Planina govori – ili još bolje, gospodar planine odgovara.

Hodočašća koja slijede put naših unutarnjih čežnji ne započinju u našem rodnom gradu. Niti ta putovanja doživljavaju vrhunac jednom kada dostignemo geografski cilj, niti završavaju kada se vratimo svojim domovima. Zahtjevno i katkad opasno hodočašće na planinu Kailaš, smještenu u jednom od najosamljenijih mjesta na svijetu, nije ništa manje od traganja za vlastitom dušom. Stoga takvo putovanje započinje duboko u srcu i završava kada hodočasnik napravi cijeli krug i vrati se u to skriveno mjesto, zauvijek izmijenjen.

Imao sam vlastite razloge za odlazak na ovo jedinstveno hodočašće. Ja sam također tražio odgovore. Osjećao sam da pitanje koje sam postavio, povezano s mojom duhovnom potragom, može biti postavljeno samo Gospodinu Šivi, gospodaru Kailaša, i da samo on može dati odgovor. Rečeno je da se njega uvijek može pronaći u njegovom svjetovnom prebivalištu na planini Kailaš; imalo je smisla otići ondje.

No jednom kada sam donio odluku, to nije bilo toliko jednostavno kao samo kupiti zrakoplovnu kartu i planirati pojedinosti puta. Oni koji su na hodočašću bili prije mene rekli su mi kako sama planina Kailaš odlučuje tko joj može prići, a tko ne. Naime, netom prije nego smo započeli dionicu puta koja je započinjala u Kathmanduu u Nepalu, čuli smo za skupinu hodočasnika koja se zaputila prema Kailašu sa stotinu magaraca. Svi, uključujući i magarce, poginuli su u odronu dok su pokušavali ući na Tibetansku visoravan iz Indije. Te su nas vijesti uznemirile. Isto se pitanje nalazilo u umovima svih nas: Hoćemo li dobiti dopuštenje za pristup planini Kailaš?

19. rujan

Sutra započinjemo naše putovanje prema svetoj planini. Osmjehujem se dok iznova čitam popis koji nam je poslala trekking agencija Himalayan Waves (prijatelji iz Nepala koji su dogovorili naše hodočašće u Muktinath). Njihova cijena pokriva sobe za dvije osobe u gostinjskoj kući, mjesto u šatorima za dvije osobe tijekom razdoblja našeg kampiranja, Šerpe koji će nam pomagati, japanski terenac (4WD), jedan pomoćni kamion, jednog tibetanskog vodiča, lokalni prijevoz na jaku (!), sve ulaznice u samostane, dozvole za planinu Kailaš, uobičajene tibetansko-kineske vize i maske za kisik (Haribol! To znači da ćemo se penjati prilično visoko!).
Troškovi ipak ne pokrivaju dodatne pogodnosti poput spašavanja u slučaju odrona, nosača ili dodatnog transporta. Na kraju se nadamo najboljem očekujući najgore.

20. rujan

Dan odrona

Sjedim na nepalsko-kineskoj granici dok pišem ovaj prvi dio moga dnevnika o hodočašću na Kailaš. Upravo smo putovali osam sati od hrama Kathmandu do kineske granice kroz prekrasan planinski krajolik. Putem smo prošli pored nekoliko odrona. Neki su bili dosta dramatični – cijela sela propala su u rijeku. No ti su odroni bili samo preteče jednog kojega smo upravo prošli, a koji je bio tjednima star. Još uvijek nisu uspjeli očistiti ruševine. Čitava cesta nestala je i promet u oba smjera bio je zaustavljen tijekom tri tjedna.

Kada sam to vidio i čuo koliko je dugo trajao zastoj u prometu, znao sam da ćemo morati na ramena natovariti prtljagu i stopirati do Tibeta, kako bismo stigli na Kailaš – ako uopće uspijemo prijeći preko ruševina. Pustolovina je započela i predali smo se u ruke Gospodina Šive.

Hodajući, prošli smo pored duge kolone kamiona i automobila. Neki od njih bili su prepuni europskih pustolova. Naposljetku smo došli do dva terenca i upitali vozače kakva je situacija na putu. Jedan mi je čovjek sa škotskim naglaskom rekao: „Ispred je još jedan odron, a zatim i još jedan veliki, oko pola sata vožnje nakon ulaska u Kinu. Ni nepalska, niti kineska vlada nisu nikada krenule s njihovim raščišćavanjem. Sjedimo ovdje već tri tjedna, no čini se da ćemo možda čekati još dva mjeseca. Možda bismo se trebali vratiti u Škotsku, ali ni to neće biti lako.“

Njihove nas riječi nisu ohrabrile. Tradicija govori da su prepreke koje osoba treba nadići kako bi stigla na Tibet vrlo velike. Čini se da Himalaja poslije kišnih sezona urušava putove koje civilizacije stvore na gotovo isti način na koji ljutiti medvjed sa sebe zbaci konop svoga zarobitelja.

Milošću Gospodina Šive naš organizator, Deepak, bio je upućen u probleme s odronima i nije se pokolebao. Nastavili smo hodati pet kilometara pored napuštenih automobila, polako smo se uspeli i zatim nastavili uskim putem. Brzo smo prošli odron, leđa natovarenih prtljagom. Deepak je organizirao da nas na drugoj strani dočeka terenac Tata prilično pustolovnog izgleda. Oduvijek sam želio sjediti u takvom smiješnom vozilu, čiji su vjetrobrani prekriveni kičastim orijentalnim ukrasima. Od granice između Nepala i Kine, odakle ovo pišem, bili smo udaljeni samo jednu ludu vožnju tijekom koje smo pažljivo izbjegavali gledati niz strme stijene, što nam je omogućilo da nam želuci ostanu na mjestu. Odavde ćemo pješice ući u Kinu i prijeći preko još jednog odrona uz pomoć naših nosača, koji će na planinu morati nositi našu prtljagu, šatore i zalihu goriva za 14 dana.

Čini se da smo mi jedini koji su se izdvojili iz povorke – jedini koji su bili dovoljno pustolovna duha da se popnu preko odrona i terencima se prevezu kroz ´ničiju zemlju´ između Nepala i Kine.

***

Nalazimo se visoko u planinama u neobičnoj građevini na samoj granici. Nepalski carinik sjeo je pokraj mene. Rekao je ohrabrujućim tonom: „Bez brige, sigurno ćete stići na Kailaš milošću Gospodina Šive. On je vrlo milostiv.“ Povjerovao sam mu.

***
Sama činjenica da imamo snažnu želju nastaviti prema Kailašu i Manasarovaru govori da smo čuli poziv iznutra, poziv koji dolazi od najboljeg Krišninog bhakte, koji je spreman pomoći svojoj beznačajnoj i nedorasloj braći. Tisuće mudraca, pustolova, filozofa, čak i polubogova putovalo je na Kailaš i bilo obuzeto prizorom njegove nadnaravne ljepote. Za poznavatelje Veda Kailaš je poznat kao zemaljski dom Gospodina Šive i Božice Parvati. Upravo na Kailašu Gospodin Šiva uranja u duboku meditaciju na Gospodina Krišnu i druži se s mudracima predvođenima Naradom Munijem, u ekstazi opisujući Gospodinove slave. Poznavateljima Veda Kailaš je također poznat kao planina Meru, središte univerzuma, a od davnina se naziva različitim imenima: Draguljni Vrh, Lotosolika Planina, Srebrna Planina i Svayambhu (´samoočitovan´). Do planine Kailaš smješten je grad Kuvera,rizničar polubogova – privlačan za određenu vrstu ljudi.
Osim što je to prebivalište Gospodina Šive, svemilostiva Majka Ganga koja izvire iz lotosolikih stopala Gospodina Višnua, spustila se na Zemlju na ovo mjesto gdje je sjedio Gospodin Šiva koji ju je ulovio svojim gustim uvojcima. Nakon što je Gospodin Šiva ukrotio njezinu silinu kako bi zaštitio stanovnike Zemlje, dopustio je Gangadevi da se spusti s Kailaša, gdje okružuje planinu i razdvaja se u četiri rijeke. To je stoga ishodište četiriju velikih svjetskih rijeka, a to su Brahmaputra, Ind, Sutlej i Karnali.

Manasarovar u blizini Kailaša najveće je slatkovodno jezero u svijetu na ovoj visini. Jezero je stvorio univerzalni graditelj Brahma na zamolbu velikih mudraca. Usprkos njegovoj kvalifikaciji pomoćnog stvaratelja, oblikovanje ovoga jezera nije bio nimalo lak zadatak za Brahmu. Mudraci su zahtijevali jezero koje će sadržavati suštinu svih Veda. Unatoč poteškoćama, Brahma je ipak uspio – tako će se oni koji se okupaju u jezeru Manasarovar osloboditi nagomilanih grijeha i sve njihove duhovne želje bit će ispunjene. K tome, ako oni koji se kupaju u jezeru to čine u raspoloženju predanosti, svakako će se u trenu osloboditi kruga rođenja i umiranja.

Ovo područje doima se toliko posvećenim da ga prepoznaju čak i budisti i jainisti, a planina je postala jedno od njihovih najvećih svetišta. Poput sljedbenika Veda, budisti ovo područje smatraju središtem univerzuma, no umjesto da ga smatraju prebivalištem Gospodina Šive, za njih ono predstavlja prebivalište Korla Demchoka ili Cakrasambhave, oblika Bude u tibetanskoj tradiciji. Zanimljivo je primijetiti kako je ovaj oblik vrlo sličan opisu Gospodina Šive. Cakrasambhava je u pratnji družice Tare. Njoj su Tibetanci posvetili najviši klanac u parikrami. Doima se vrlo sličnom Šivinoj ženi Parvati. Cakrasambhava, kao i Šiva, nosi tigrovu kožu i na sličan način nosi vijenac od ljudskih lubanja. Budisti također poštuju klanac Dromla-la i Gauri Kund, jedva 3 km udaljene od planine, kao dva najsvetija mjesta u parikrami. Hinduisti, budisti i jainisti vjeruju da samo oni kojima je suđeno da posjete ova mjesta imaju dopuštenje ovamo doći.

21. rujan

Vožnja od mjesta Nyalamu do jezera Paigutso (4 850 m nadmorske visine, 221 km)

Budimo se u trošnoj gostinjskoj kući poetskog naziva ´Snježni Lav´. Nalazimo se na 3 800 metara nadmorske visine. Je li jučerašnji dan bio san? Nakon prijelaza nepalske granice prošli smo preko Mosta prijateljstva i u nevjerici pročitali riječi na kineskom natpisu koji nam je uputio pozdrave: „Održavamo dobre odnose sa svim našim susjedima. Ovaj most izgrađen je kao znak prijateljstva između Kine i Nepala. Kineska politika poznata je u cijelome svijetu kao najmiroljubivija.“ Koja propaganda! Ne možemo odagnati misli o nepravdama i okrutnostima koje je kineska vlada učinila tijekom zauzimanja Tibeta. Goebbels (Hitlerov propagandni glasnik) jednom je rekao: „Ako dovoljno dugo ponavljate laž, ona postaje istina.“ Može li ova izjava Kineza ikada postati istinom?

U umu se osvrćem na još uvijek svježe dojmove jučerašnjih ´borbi´. Bez sumnje, imali smo božansku pomoć. Činjenica da smo prešli preko odrona, koji je zaustavio i najsmjelije pustolove, nije bila samo pokazatelj našeg iskustva u himalajskom trekkingu – bila je čudo!

***
Upravo smo stigli na kineski granični prijelaz. Četiri su sata po nepalskom vremenu, no baš smo otkrili kako su Kinezi namjestili svoje satove 2 sata kasnije od Nepalaca. Nismo mogli otkriti razlog tomu. Granica će se uskoro zatvoriti. Usprkos natpisu, službenici su se ponašali neprijateljski i prijetili da će zatvoriti granicu prije nego uđemo u Kinu. Vjerojatno su mislili da su uzaludno ovdje proveli dan – odron je spriječio sve ostale da prijeđu granicu; mi smo bili njihove jedine stranke. Na kraju, pomoću lijepe svote američkih dolara koje smo diskretno stavili u jednu od naših putovnica, dobili smo pečate s vizama i ušli u Kinu. Čim smo napustili granični prijelaz, začuo se glasan prasak. Zatvorili su granicu i odjurili u svojim vozilima onamo gdje žive u svom frustriranom planinskom izgnanstvu.

Tijekom cijelog ovog iskušenja kiša je lila kao iz kabla, a sada spuštanje sumraka donosi sa sobom osjećaj zloslutnosti. No dobra je vijest da nas dva tibetanska terenca čekaju u blizini graničnog prijelaza. Vozač ostavlja nas i naše stvari iz Tate i prelazimo u drugi terenac koji nas odvozi na planinu. Hvala ti, Deepak, naš šerpski vodiču!

***
U gostinjskoj kući. Put od granice dovde bio je dug i iscrpljujući. Morali smo se voziti i ispod nekoliko vodopada koji su snažno udarali o krov vozila. Čak i tijekom najboljih dionica puta nismo mogli ništa vidjeti zbog kiše. Dok Karl sređuje naše sobe, ja stojim vani u mraku, napola ukočen od puta. Gotovo me pregazio jedan džip koji je iznenada izjurio iz mraka prije nekoliko minuta. No primijetio sam, dok je džip svojim svjetlima na trenutak osvijetlio unutrašnjost gostinjske sobe, da se ovdje nalazi još jedna skupina hodočasnika. Vidio sam da su sklupčani pod prekrivačima i primijetio sam njihove neprirodne osmijehe.

***

Upravo sam razgovarao s drugom skupinom hodočasnika. Vraćaju se s Kailaša i doimaju se potreseni dugim putovanjem – bili su toliko potreseni da su morali uložiti napor kako bi odgovorili na moja pitanja. No ubrzo sam doznao da je jedna od njih bhaktina Srimati Radharani. Rekla mi je kako redovito posjećuje Vrindavanu. Kasnije sam je upitao zašto je posjetila Kailaš. Rekla je: „Svi moramo dobiti milost Gospodina Šive kako bismo nadišli prepreku koja stoji između nas i Božanskog Para – naš lažni ego. Gospodin Šiva uklanja ovu prepreku.“

Druga je osoba u grupi likovala. „Bili smo u prisutnosti Boga! Bilo je tako predivno. Nemam riječi da to opišem. Gospodin Šiva ki jaya!“ A netko je dodao: „Iako su neki od nas toliko stari da su jedva mogli disati na toj visini, milošću Mahadeve svi smo smjeli obići planinu Kailaš.“

Ovi su se hodočasnici doimali duboko dirnuti svojim iskustvom. Poslije našeg razgovora jedan od njih dao mi je komadić kamfora i rekao: „Uzmi, trebat će ti. Kada više ne možeš disati zbog prašine ili sluzi, stavi ga ispod nosa i oslobodit će ti dišne putove. To je prasada (ponuđeno).“

Prvi dan, 22. rujan

Sanjao sam predivan san o planini Kailaš. Planina je bila okružena natprirodnim svjetlom, a sveti plamen gorio je na njezinu vrhu – plamen koji je uništio sve moje tjeskobe i strahove.

Probudile su nas kineske himne prekinute povremenom navalom ´dobrih vijesti´. Ne razumijem ni kineski ni tibetanski, no glas voditelja u meni je probudio sumnju. Isto je tako morala zvučati propaganda u nacističkoj Njemačkoj: previše entuzijastična da bi bila istinita. Kada sam upitao našeg tibetanskoga vođu, Nitaia (dao sam mu drugo ime kako ne bi upao u nevolje ako neki predstavnik kineske vlade ikada ovo pročita), što je voditelj rekao, izgledao je očajno. „Ispričat ću ti za nekoliko dana“, rekao je.

***

Prošlo je nekoliko dana od radijskog prijenosa. Nitai se doimao uvjerenijim da nas nitko ne špijunira, stoga nam je ispričao što je voditelj rekao prije nekoliko dana: „´Nikada ne zaboravite, Kinezi su vam darovali slobodu i napredak.’, i još sličnih gluposti.“ Primijetio sam gorčinu na njegovu licu, sjetio se slogana na Mostu prijateljstva.

„Kako se Tibetanci danas nose s invazijom Kineza i njihovim sustavnim preodgajanjem ljudi s Tibeta?” To me jako zanima. Nitai kaže da nema svrhe boriti se protiv Kineza. „Tijekom 70-ih naši ratnici Kampa snažno su se borili u gerilskom ratu protiv Kine, ali bilo je to besmisleno. No mi smo sada uzeli utočište u uputama naših lama: ‘Nemojte mrziti Kineze. Već su nakupili toliko karme.’ Ionako je sve tako prolazno. Cijeli život pojavljuje se i nestaje između rođenja i smrti i posve je bijedan.“

Dok je Nitai govorio, tješeći se drevnom budističkom filozofijom, odjednom sam se sjetio budističkog simbola prolaznosti koji sam jednom prilikom vidio na frankfurtskom sajmu knjiga. BBT je ondje imao štand, a pored njega su neki budisti pomno izradili šarenu mandalu s brašnom od isušene riže. Na kraju sajma jednostavno su uništili svoje umjetničko djelo. Ponijeli su se prema njemu kao da nije ništa posebno.

Svaki put kada Nitai dođe do planinskog klanca gdje se na vjetru vijore zastavice s molitvama, otpjeva pjesmu koja zvuči poput ovoga „Lha Gyal – Lo So So So.“ Kaže da to znači „Neka bogovi budu slavodobitni.“

***

Jutro je. Upravo smo kratko prošli kroz selo (smeće i pivske boce rasute su posvuda, a sve su trgovine spartanske, kao u bilo kojoj komunističkoj zemlji), a sada odlazimo. Proći ćemo kinesku kontrolu, koja je česta u predgrađima mnogih gradova, a zatim ćemo se voziti kroz prekrasan tibetanski krajolik. Planiramo se kratko zaustaviti na vrelu koje kažu da se nalazi na mjestu Milarepine pećine. Milarepa (1052. – 1135.) je najvoljeniji tibetanski svetac i bio je glavna snaga u oblikovanju i populariziranju tibetanskog budizma kroz svoje prekrasne pjesme. Jedna njegova pjesma kaže:

Bojao sam se smrti i pobjegao civilizaciji.
Otišao sam u planinsku pećinu kako bih iznova i iznova meditirao o smrti.
Naposljetku sam izgubio strah od postojanja.

Druga kaže:

Brate, ne znaš hoćeš li se sutra probuditi živ.
No ipak kuješ planove za idući dan.
Ne znaš gdje ćeš se ponovno roditi.
No ipak uživaš u privremenim zadovoljstvima ovoga života.
Sada je vrijeme da se pripremiš za smrt.
To je moj ozbiljan savjet.
Ako ti je srce dirnuto ovim riječima, odmah započni svoju meditaciju.

Ove me pjesme podsjećaju na kratak susret s jednim bhaktom iz Nepala, koji mi je rekao kako su njegov otac i tetak hodočastili na Kailaš. Njegov tetak morao je ostati u blizini Paryanga jer se zarazio neizlječivim kašljem, koji je kasnije doveo do njegove smrti. Kada je postalo jasno da on ne može nastaviti putovanje i da će vjerojatno umrijeti, njegov je brat otišao što je brže mogao do planine Kailaš i Manasarovara, s nadom da će se vratiti na vrijeme s vodom iz svetoga jezera. Trebalo mu je tjedan i pol da se vrati, ali stigao je na vrijeme. Njegov je brat još uvijek bio na samrti. Bolestan brat meditirao je na to kako bi rado dobio svetu vodu. Ovaj mi je bhakta rekao da je njegov brat, u trenutku kada mu je voda dodirnula goruće usne, bio oslobođen sve boli. Pustio je suze zanosa i uzvikivao u velikoj sreći: „Mahadeva, ki jaya!“ S tim je uzvicima blaženo napustio tijelo.

***

Danas smo prošli visoki klanac na 5 700 m. Kao što i jest tibetanski običaj, put preko klanca ukrašen je mnoštvom zastavica s molitvama. S druge strane klanca ugledali smo prekrasan prizor planina obavijenih snijegom.

Priroda je ovdje netaknuta i planine djeluju raznobojno. Tibetanska visoravan neopisivo je mirna. No ipak, putovanje kroz nju također je neopisivo zahtjevno. Mnoge ceste samo su utori guma koje su za sobom ostavili raniji putnici, i te tanke linije nestaju u planinsku pustinju. Prisiljeni smo zaobilaziti nebrojene jame veličine kamiona, a ponekad moramo voziti kroz rijeke čije se vode slijevaju u unutrašnjost našeg džipa.

***

Večer je i napokon smo stigli na odredište. Naša ekipa Šerpa okretno podiže šatore dok ja pišem. Vode jezera Paigutso boje su safira. Ljepota ovoga mjesta ne može se opisati. Ipak, dopustite mi da pokušam:

Duboka rječica ispunjena je kristalnom vodom koja teče pored našeg logora. Koristimo tu vodu za sve – kuhanje, čišćenje i kupanje. Jezero se svjetluca u daljini. S lijeve strane vidimo najnevjerojatniji planinski lanac odjeven u bijeli snježni ogrtač. To je Transhimalaja. Na drugoj se strani može primijetiti savana s krdom bijelih jakova. Netko u meni – pustinjak – osjeća poziv ove ljepote; malo lutam njezinom divljinom kako bih pronašao lijepo mjesto za mantranje. U Giti Gospodin Krišna kaže da je potraga za duhovnim znanjem olakšana u osami.

***

Sunce zalazi i temperatura počinje padati. Puše ledeni vjetar. Častimo naš večernji obrok u šatoru koji Šerpe hitro podižu za tu svrhu. Počinjem se osjećati neobično. Već predosjećam da ovo neće biti laka noć. Osoba s godinama nauči čitati tjelesne znakove.

***

Nakon ranijeg obroka, svi se povlačimo u svoje šatore – Dieter i Karl u svoje, grhastha par u svoj, i ja u svoj. Ovo postaje jedna od najgorih noći u mome životu. Čini se da imam mučninu zbog visinske bolesti. Mnoge planinske ekspedicije bile su prekinute ili otkazane kada bi jedan ili više njihovih sudionika obolio na ovaj način. Od visinske bolesti osjećate se kao da satima visite naglavačke obješeni o granu drveta. Ne možete spavati, ali ne možete ni biti budni, tako padate u nesvijest i budite se iz nje, osjećajući se toliko grozno da želite umrijeti. Zatim jurite iz svoga šatora u mrklu noć u kojoj zavijaju divlji psi (tibetanski ulični psi, koji su danju mirni, noću postaju čudovišta ljudožderi) zbog nagona da se ispraznite.

Pokušao sam vježbati yogu kako bih povratio ravnotežu, ali sam umjesto toga počeo istodobno povraćati i imati stolicu. Do tada je iznimno zahladnjelo i naš tabor bio je prekriven mrazom. Smrzavao sam se; mome tijelu nije ostalo dovoljno energije kako bi se borilo protiv hladnoće. Umotao sam se u svu odjeću koju sam mogao pronaći, da bih kasnije odbacivao slojeve kako mi je temperatura rasla i kako sam se počinjao znojiti poput himalajske planine okupane ljetnim suncem.

Mislim da ne morate znati više od ovoga; ostalo se ionako ne može opisati. No svaki puta kad bi mi se u svijesti upalio znak za uzbunu upitao bih se: „Zašto sam ovdje i trebam li možda ići kući?“ I: „Što točno očekujem od ovoga hodočašća?”.

Čim sam počeo razmišljati o ovome pitanju snaga je preplavila moju svijest. Gospodin Šiva pojavio se ispred mene – on je bio odgovor. Sjetio sam se kako su Pracete bili blagoslovljeni njegovim darsanom i osjetio sam mir.

Znate li tu priču? Jednom je kralj rekao svojim sinovima, Pracetama, da vrše strogosti kako bi ojačali i kvalificirali se za vladanje. Savjetovao im je da se mole Gospodinu Višnuu kako bi ih učinio dobrim vladarima. Mladići su prišli jezeru Manasarovar u podnožju planine Kailaš i dok su stajali na obali prekrasnog jezera čuli su nebesku glazbu i zrak je ispunilo recitiranje himni. Zatim su vidjeli Gospodina Šivu i njegove pratioce kako se dižu iz vode jezera. Gospodin Šiva bio je zadovoljan njihovom iskrenošću i rekao: „Svaka osoba koja je predana Svevišnjoj Božanskoj Osobi, Krišni, upravitelju svega – materije, duha i živog bića – veoma mi je draga.“ (SB 4.24.28)

Gospodin Šiva hvalio je prinčeve i govorio im o svome odnosu s Krišninim bhaktama. „Svi ste vi bhakte moga Gospodina i jednako ste vrijedni obožavanja kao sama Svevišnja Božanska Osoba. Znam to jer i ja obožavam Krišnu, bhakte me poštuju i drag sam im. Stoga nitko ne može bhaktama biti draži od mene.“

Srila Prabhupada u komentaru na ovaj dio Bhagavatama navodi: „Bhakta Gospodina Krišne ne ukazuje nepoštovanje prema Gospodinu Šivi već ga obožava kao najuzvišenijeg vaišnavu. Stoga uvijek kada obožava Gospodina Šivu, bhakta ga moli da stekne naklonost Krišne. Gospodin Šiva nije bio ljubazan i milostiv samo prema Pracetama; svatko tko je bhakta Svevišnje Božanske Osobe veoma je drag Gospodinu Šivi. Bhakti moramo odati poštovanje kao što bismo odali poštovanje Svevišnjoj Božanskoj Osobi, katkad čak i više od toga. Gospodin Rama, sama Božanska Osoba, katkad je obožavao Gospodina Šivu. Ako Gospodin obožava bhaktu, zašto i drugi bhakte ne bi obožavali bhaktu na istoj razini kao Gospodina?“

Cilj moga hodočašća jest obožavati Gospodina Šivu kao Krišnina najboljeg bhaktu i zamoliti ga za blagoslov koji je najsposobniji podariti: da se mogu osloboditi lažnoga ega. Lažni ego razdvaja me od moga Gospodina. Stoga je cilj ovoga putovanja jednostavan: približiti se Sri Krišni tražeći pomoć od Njegovog najvećeg bhakte.

Napokon je u 4 sata paklena noć završila i uspio sam zaspati. Poslije sam se probudio smrznut. Čini se da sam sav svoj višak ´tereta´ ostavio na tibetanskoj visoravni tijekom noći.

***

Kada me Dieter ujutro došao posjetiti, odmah je prepoznao moje stanje. Poput oca me zamotao u svu odjeću koju ostali članovi naše ekipe sada ne trebaju i stavio me ispred plinske grijalice. Uskoro ćemo morati nastaviti putovanje. Sada u tišini mantram svoje krugove, nadajući se da sam prošao kroz najgore i da mogu stići na planinu Kailaš.

***

Opet smo u džipu. Nakon nekoliko sati vožnje vidimo naseobinu nomada s brojnim jakovima i nekoliko krznenih šatora. Ovi ljudi lutaju uokolo s oskudnom imovinom koja je privezana na jakova leđa. Jakovi su im sve: prijevoz, izvor mlijeka i vune, društvo i,na kraju, hrana.

Za nas zapadnjake, naučene na svoje složene živote, jednostavnost nomada je privlačna – barem s udaljenosti. Sumnjam da bi itko od nas mogao živjeti poput ovih ljudi i izdržati njihovu oskudicu s trpeljivim osmjehom koji oživljava na njihovim usnama. Zapadnjaci uglavnom nisu poznati po kvaliteti kao što je trpeljivost. Ovi ljudi, s druge strane, nalik su djeci. Žive u trenutku i imaju ljubav za sve – ljude, biljke, životinje, zvijezde ili bilo što drugo – onakve kakvi jesu, bez pokušaja da ih promijene u nešto drugo. Na taj način oni ne pokušavaju kontrolirati i izmijeniti život kakav jest već sudjeluju u njemu s nevinim divljenjem.

Prije samo nekoliko desetaka godina, kada je prvi zrakoplov sletio u Laddak, mjesni težaci donijeli su velike količine rijetke trave kako bi nahranili ´gladnu željeznu pticu´. Mislili su da je, prevalivši toliko velik put, sigurno izgladnjela. Željeli su pružiti gostoprimstvo.

Kada sam čuo ovu anegdotu prvo sam se nasmiješio, a zatim sam se smijao naivnosti tih ljudi. Ali moja kasnija reakcija bila je drukčija. Počeo sam se diviti njihovu gostoprimstvu i ljubaznosti, i mogao sam vidjeti da oni žive u nekom drugom svijetu.

***

Nismo dugo bili sami u promatranju romantična nomadskog života. Stiglo je još jedno vozilo puno hodočasnika u povratku i entuzijastični Talijan nam je ispričao svoje duhovno iskustvo na Kailašu: „Ne postoji ništa ljepše od svete planine. Možete osjetiti Gospodina Šivu u ozračju.“ Tada se okrenuo prema meni, koji sam izgledao jadno, i rekao: „Krajolik je predivan, ali treba ti Diamox kako bi se zaštitio od visinske bolesti – Diamox i tona vode.“

Puno sam toga čuo o ovom alopatskom lijeku. Posebno to da su nuspojave gore od same bolesti, ali Talijan je toliko pun zanosa govorio kako je svaki dan uzimao Diamox i očigledno preživio, pa sam pristao progutati pilulu. Nadam se da će mi ruke do večeras ostati pričvršćene za tijelo!

***

Nakon duge vožnje stigli smo do rijeke Brahmaputre. Indijci koje smo sreli kod Nyalama rekli su nam kako nisu mogli prijeći Brahmaputru, već da su morali zaobići pobješnjelu rijeku, što im je produžilo putovanje za puna četiri dana. No danas je Brahmaputra mirna; samo pomnim proučavanjem njezine obale možemo vidjeti da je prije nekoliko dana voda bila puno viša. Jedan sat nakon što smo zvonom pozvali trajekt napokon vidimo znakove života na suprotnoj obali. Stižu kapetan i njegov pomoćnik.

Ali ne čujemo motor. Kako se trajekt kreće? Dok se trajekt u tišini približava, otkrivamo trik: trajekt je pričvršćen za željezni kabel koji seže preko rijeke. Stražnji dio trajekta lagano je okrenut prema struji, pa ga struja gura na drugu stranu. (Oprostite što ovo nisam malo bolje objasnio – samo je genij mogao smisliti ovo rješenje kako bi plovidbe preko često pobješnjele rijeke učinio sigurnima. To je nešto što bi ljudi u Europi mogli naučiti od Tibetanaca. U nekim bi slučajevima to sačuvalo puno energije.)

***

Naš džip i kamion sa zalihama ukrcavaju se na trajekt i, nakon što se trajekt malo okrenuo u suprotnu stranu, lagano plovimo preko Brahmaputre. Drago mi je da večeras nema oluje koja bi uzrokovala visoke valove ili poplavu. Kapetan nam govori kako smo prvi koji prelaze Brahmaputru posljednjih dana. Šiva se brine za nas.

***

Noć ćemo provesti u gradu po imenu Saga. To me mjesto podsjeća na filmove koji prikazuju Armagedon. Saga izgleda pusto; nekako se čini kao da je bačena usred tibetanske pustinje. Usprkos prljavštini, razmeće se s nekoliko turističkih atrakcija: mineralnom vodom, restoranima, prostitutkama i radio postajom.

***

Kasno navečer prišla mi je jedna Tibetanka kako bi me upitala (osjećajno) imam li sliku Dalaj Lame. A večeras mi je i naš tibetanski vodič pričao o aktivnostima Kineza na ovome području, osobito o onome što se dogodilo ovdje tijekom invazije na Tibet. Dodao je: „Molim te, ne ponavljaj ono što sam rekao ili ću upasti u nevolje.“

23. rujan

Vožnja od Sage do Paryanga [4 540 m] – 185 km

Današnja vožnja bila je poput ostalih naših vožnji: sati bez susreta s tragom civilizacije – ništa osim povremenih krda jakova i divljih magaraca, posvuda tajanstveni tibetanski krajolik. Nekoliko smo se puta provezli preko pobješnjelih rijeka, i kada bi vozač zatrebao odmor da popuši cigaretu, mi bismo izašli iz vozila i hodali ispred džipa samo kako bismo zadržali tjelesnu toplinu. Sada smo u još jednoj gostinjskoj kući.

***

Ovdje ne postoji ništa posebno vrijedno spomena, no ipak vam želim ispričati nešto o svome posjetu toaletu bez krova. Tibetanski toaleti jednostavne su gradnje, no morate se popeti uz nekoliko stuba kako biste ušli u njih. Ovaj toalet nije imao krov, te sam tijekom svog privatnog ´zasjedanja´ pogledao preko zida i vidio prekrasne planine Himalaje. Bilo je nevjerojatno impresivno, no morao sam se smijati svome vidikovcu.

Sada je večer. Dovukao sam stolicu van kako bih se pokušao ugrijati na zrakama zalazećega sunca. Veliki psi lutaju oko mene njušeći gomile tinjajućeg drveta. Smjestio sam se na krematoriju!

Ali bilo mi je udobno i štivo koje sam odabrao za čitanje tijekom ovih nekoliko minuta na suncu previše je očaravajuće. Nema smisla da mijenjam položaj. No razmišljam o ovome mjestu. Srila Prabhupada jednom je rekao: „Ovaj svijet traje samo nekoliko dana.“ Sjedenje u blizini smrti potiče filozofiju.

Pozorno gledam zalazak sunca. Jednom kada sunce zađe više neću biti siguran od ovih pasa. No sada razmišljaju samo o svojim ljubavnim igrama. Tibetanski psi nisu drukčiji od drugih pasa – mužjak prilazi ženki, ona reži i naposljetku ga uspijeva otjerati.

24. rujan

Od Paryanga do Darchena [4 700 m] – 290 km

Danas je Ekadasi, najteži dan za osmišljavanje prehrane. Naš je nepalski kuhar očajan. „Već imaju toliko ograničenja, a sada ne smiju jesti ni žitarice!“ Pogledao je krumpire i uzdahnuo.

***

Gotovo je večer. Naš se džip uspinje još jednom planinom – i odjednom dobivamo spektakularan darsan. Dok se džip zaustavlja po prvi puta jasno vidimo planinu Kailaš i Manasarovar. Nemoguće je opisati vanzemaljsku ljepotu ovoga mjesta. Toliko smo dirnuti da se bacamo na tlo odati poštovanje. Zrak je ispunjen tajanstvenošću. Dok pjevamo Sivastaku doima se, samo na trenutak, da vidimo Gospodina Šivu u dubokoj meditaciji u njegovoj kristalnoj palači.

***

Prema Linga Purani planina Kailaš izgleda dosta drukčije od onoga kakvom je vidimo našim očima. Naizgled postoji grad s jedanaest koncentričnih krugova, jedan iznad drugoga, koji tvore ravnice. Palača Gospodina Šive nalazi se na najvišoj ravnici, na samom vrhu svete planine. U toj je palači Gospodin Šiva spolno sjedinjen s Božicom Parvati, kćerkom Himalaje. Planina Kailaš snažno nas podsjeća na lingam, kreativni aspekt Gospodina Šive, kroz koji svi mi dolazimo na ovaj svijet. Šiva je i stvaratelj i uništavatelj; koristi ples kako bi ispoljio obje funkcije. On je Nataraja, gospodar plesa, i on uništava svojim tandava-nrtya (plesom uništenja), pretvarajući sve u ništavilo.

Ramayana navodi rečenice kojih se smisao razjašnjava na Kailašu: „Ne postoji planinski lanac poput Himalaje, jer ovaj lanac sadrži i Kailaš i Manasarovar. Kako jutarnje sunce suši rosu, tako se i naši grijesi suše kada ugledamo Himalaju.“

Srimad-Bhagavatam opisuje čulima nedostupnu dimenziju Kailaša u četrnaest predivnih stihova. Iako ne možemo opaziti tu dimenziju našim osjetilima, njezini aspekti mogu nam biti otkriveni milošću Gospodina Šive.

„Prebivalište poznato kao Kailaš puno je različitog ljekovitog bilja i raslinja, te je posvećeno vedskim himnama i primjeni mistične yoge. Tako su stanovnici toga mjesta polubogovi po rođenju i posjeduju sve mistične moći. Osim njih, tu su i druga ljudska bića poznata kao Kinnare i Gandharve, koje prate njihove predivne žene poznate kao Apsare ili anđeli. Kailaš je pun planina ispunjenih različitim vrstama vrijednih dragulja i minerala, i okruženih svim vrstama dragocjenog drveća i biljaka. Vrh brda lijepo krase jeleni različitih vrsta.

Ondje se nalaze brojni slapovi, a na planinama ima mnogo lijepih pećina gdje se nalaze prekrasne žene mistika. Na brdu Kailaš uvijek se može čuti ritmičan zvuk umilne vibracije paunova i zujanja pčela. Kukavice uvijek pjevaju, a druge ptice šapuću među sobom.

Tu se nalazi visoko drveće s uzdignutim granama koje kao da pozivaju milozvučne ptice, a kada krdo slonova prođe brdima, čini se kao da se brdo Kailaš kreće s njima. Jeka slapova stvara dojam da i samo brdo Kailaš odjekuje. Čitavo brdo Kailaš ukrašeno je različitim vrstama drveća na kojem rastu miomirisni cvjetovi. Ima mnogo drveća banane koje vrlo lijepo ukrašavaju mala jezera na obroncima brda. Tu su i različite vrste lotosova cvijeća, a mala jezera puna su raznih vrsta ptica koje vrlo milozvučno cvrkuću. Ovdje postoji i mnogo drugih vrsta životinja kao što su jeleni, majmuni, veprovi, lavovi, šumske krave, šumski magarci, tigrovi, male srne, bizoni i mnoge druge životinje koje u potpunosti uživaju u životu.

Tu je i malo jezero po imenu Alakananda u kojem se Sati obično kupala i to jezero posebno je povoljno. Kada su vidjeli iznimnu ljepotu brda Kailaš, svi polubogovi bili su pogođeni čudom zbog velikoga obilja koje se ondje moglo naći.“

[Pronašli smo ovo jezero kasnije na našem putovanju.]

Srila Prabhupada u komentaru navodi: „Prema tumačenju koje se naziva Sri-Bhagavata-candra candrika, voda u kojoj se Sati običavala kupati bila je voda Gange. Drugim riječima, drevni spisi potvrđuju da je Ganga protjecala Kailaš parvatom. Takva se izjava svakako može prihvatiti jer voda Gange također izvire iz kose Gospodina Šive.“
Posljednji stih govori o dva rukavca rijeke Gange:

„Polubogovi su također vidjeli dvije rijeke po imenu Nanda i Alakananda. Obje rijeke posvećene su prašinom lotosolikih stopala Svevišnje Božanske Osobe, Govinde. Nebeske djevojke silaze u svojim letjelicama sa svojim muževima na ove rijeke i poslije seksualnog uživanja ulaze u vodu i uživaju prskajući vodom svoje muževe.“ (SB 4.6.9–25)

Nakon daljnjih opisa ljepote Kailaša Bhagavatam nastavlja s opisom susreta koji se ondje zbio između polubogova i Gospodina Šive:

„Polubogovi su vidjeli Šivu kako sjedi pod ogromnim banjanovim drvetom, koje je bilo sposobno stvoriti trajni ugodan hlad, a bilo je slobodno od uznemirujuće buke ptica. Gospodin Šiva sjedio je pod drvetom, koje je bilo sposobno podariti savršenstvo mističnim yogijima i izbaviti sve ljude. Gospodin Šiva sjedio je ondje, okružen svetim osobama poput Kuvere i četvorice Kumara, koji su već bili oslobođene duše. Gospodin Šiva je bio ozbiljan i svet. Bio je utemeljen u svome savršenstvu kao gospodar osjetila, znanja, plodonosnih djelatnosti i puta dostizanja savršenstva. Bio je prijatelj cijeloga svijeta i zbog svoje potpune naklonosti prema svakome bio je vrlo povoljan. Sjedio je na jelenjoj koži i provodio je sve vrste strogosti. Tijela premazana pepelom, izgledao je poput večernjeg oblaka. U kosi je imao znak polumjeseca. Sjedio je na slamnatoj prostirci i govorio svim prisutnima, među kojima se nalazio i mudrac Narada, kome je posebno govorio o Apsolutnoj Istini. Bio je obučen u odjeću boje šafrana i uronjen u trans, izgledajući tako kao najistaknutije od svih mudraca.“ (SB 4.6.32–39)

Srila Prabhupada u komentaru navodi: „Rečeno je da se za vrijeme pojave Gospodina Caitanye, Sadašiva pojavio kao Advaita Prabhu, a glavna briga Advaite Prabha bila je uzdići pale uvjetovane duše na razinu predanog služenja Gospodina Krišne. Budući da su ljudi bili zaokupljeni beskorisnim zanimanjima koja bi produžila njihovo materijalno postojanje, Gospodin Šiva se u obliku Gospodina Advaite molio Svevišnjem Gospodinu da se pojavi kao Gospodin Caitanya kako bi izbavio te zavedene duše. Zapravo, Gospodin Caitanya pojavio se na molbu Gospodina Advaite. Slično tome, Gospodin Šiva ima svoju sampradayu, Rudra-sampradayu. On uvijek razmišlja o tome kako da izbavi pale duše, kao što je to pokazao Advaita Prabhu.“

***

Dok se približavamo Kailašu ne možemo skinuti pogled s njegove veličanstvene ljepote. Gospodin Šiva vladar je svih mističnih yogija, pa je i njegovo prebivalište mistično. Oblaci se okupljaju iznad planine Kailaš i stvaraju čarobne oblike. Na primjer, svima nam je jasno vidljiva riječ om ´ispisana´ sanskrtskim pismom. Sada vjetar preoblikuje oblak u vijenac koji obavija planinu. Odjednom je ondje i druga planina – planina sačinjena od oblaka – koja visi nad Kailašom. Ondje je i mnogo drugih oblika. Gospodin Šiva s osmijehom nam pruža svoju mističnu dobrodošlicu. Ono što je uistinu nevjerojatno jest to što oblaka nema oko nijedne druge planine. To je bez sumnje ´svečanost dobrodošlice´. Gospodin negdje sjedi i uređuje sve ovo, gotovo poput američkog urođenika koji sjedi na planini i šalje dimne signale.

Kailaš je toliko prekrasan da se pitam kako je dospio ovamo. Vidljivo je različit od planina koje ga okružuju. To ostavlja samo jedno objašnjenje: ovdje su ga postavile božanske ruke kako bi služio kao prebivalište Gospodina Šive.

Dok se približavamo, primjećujemo da planina izgleda jednako kao južnoindijski hram sa svojim brojnim hodnicima i zidovima koji vode do glavne hramske prostorije. Da, svi smo iznenađeni planinom Kailaš, koja je povezala naša srca s Gospodinom Šivom.

25. rujan

Početak naše parikrame oko planine Kailaš (sveukupna duljina parikrame: 53 km. Prvi dan: 18 km)

Hodamo od Darchena do Dira Puka na visini od 4 909 m. Započet ćemo obilazak oko planine Kailaš rano ujutro. Iznenadilo nas je dvadeset i pet zapadnjaka koji započinju svoj obilazak u isto vrijeme. Odakle su se oni odjednom pojavili? Mnogi pustolovi čuli su za čudnovatu ljepotu Kailaša. Paul, Englez iz te grupe, upravo mi je rekao da je imao audijenciju s Dalaj Lamom prije nego je došao na Kailaš. Dalaj Lama mu je rekao: „Zanemari svo iskustvo. Prvo shvati da je sve načinjeno od materijalnih elemenata, zatim da su ti elementi na kraju energija, te zatim da energija ne postoji.“ Sretno s time, Paul!

Također sam sreo studenta fizike sa sveučilišta u Karlsruheu. Govorio mi je o svome putovanje ovamo. Doletio je sa svojim biciklom u neki grad u Rusiji odakle je vozio bicikl kroz Mongoliju do Tibeta. Osim po usnama, koje su mu bile jako raspucane, po svemu je drugom djelovao je u sjajnoj formi. Kada sam ga upitao što je jeo putem, slegnuo je ramenima i rekao da je nomade tražio tsampu (ječmeno brašno) koje je poprskao riječnom vodom i od čega je potom napravio pastu. „To je dovoljno“, nasmiješio se. „Možeš na tome preživjeti.“ Govorio mi je i o mnogim opasnostima na koje je nailazio putem – o lopovima, bakshima, gladnim carinicima i o bolesti. Kada sam ga upitao zašto je uopće krenuo na tako naporno putovanje, vozeći danima kroz pustinju, boreći se kako bi biciklom prošao kroz snježne planinske klance i izlažući se nesigurnim okolnostima u Aziji, činio se iznenađen mojim pitanjem. „To je kao da pitamo zašto ptice lete. Lete jer je to njihova priroda!“

Dobar odgovor. Prečesto osjećam potrebu napustiti ograničavajuće situacije. No želja, naravno, dolazi od duše, koja se sjeća života na duhovnome nebu, gdje osoba nije ograničena materijalnim uvjetima. Zov za slobodom potisnuti je zov duše za Krišnom. Pokušao sam to objasniti ovome mladom čovjeku i na kraju naše rasprave izmijenili smo adrese. Vidjet ćemo što će se izroditi iz našega razgovora.

***

Sada opet hodamo, ali se počinjemo rasipati, iako smo krenuli u skupini. Za nekoliko minuta svatko od nas je sam. Potrebna su tri dana kako bi se obišlo planinu Kailaš. Prvi dan smatra se danom pročišćenja, drugi danom rastanka i treći danom obnove. Dok hodamo, povremeno nas pretječu Tibetanci pustolovna izgleda. Vidim mladi par koji vodi konja s neobičnim tovarom nalik na ljudsku lutku prekrivenu tankim prekrivačem.

Ostali zapadnjaci nestali su u planinama kako bi se uspeli do samostana.

***

Netko mi je upravo objasnio kako u obližnjem samostanu postoji školjku u koju pušu samo posebno obučeni monasi. Kada monah puhne u školjku, vjeruje se da njezin zvuk prenosi pokojnu dušu u nirvanu. Također, u blizini ovoga samostana nalaze se poznata ´nebeska´ pogrebna polja gdje su pokojni Tibetanci podvrgnuti posebnoj vrsti obreda: leš se položi na polje. Tada dođe određena vrsta lešinara kako bi se gostila mesom pokojnika. Svaki puta kada se tijelo položi ondje, vođa lešinara doleti na deset metara od leša i zatim polako doskakuće naprijed. Nakon što pojede, čini se da daje znak ostalima, i za nekoliko minuta leš je proždrt. Nakon što i oni pojedu, lešinari se okrenu i bez osvrtanja hodaju deset metara od leša i zatim uglađeno odlete. To se smatra povoljnom sahranom.

Nakon što sam sve ovo čuo, odjednom shvaćam kako je ´lutka´, koja je visjela preko konja, vjerojatno ostatak leša preminulog rođaka mladog para. Sigurno su mu priredili nebesku sahranu i vodili ga natrag do samostana kako bi duša mogla biti ´otpuhana´ u nirvanu zvukom školjke.

***

Okruženi smo nečime što mogu opisati samo kao vibrirajuću tišinu. Ovdje ima puno divljih životinja koje skladno žive s hodočasnicima, osobito preznatiželjnih svizaca. Teško je prepoznati koji je jak pitom, a koji divlji. Naišli smo i na divlje magarce nalik konjima, koji nas gledaju dok prolazimo. Često vidim i antilopu s rogovima. Sve me ovdje podsjeća na sveto područje koje bi okruživalo sveti gral. To je naročito tako nakon što prođete kroz Choerten, kapiju koja je načinjena od naslaganog kamenja koje se održava samo gravitacijom. Doista izgleda poput prolaza u drugu dimenziju.

Osvrćem se i vidim prvo od četiri mjesta gdje hodočasnici odaju poštovanje na tlu. Ta se mjesta nazivaju Chaktsal Gang i pretpostavlja se da su to otvori ili ulazi u Šivinu Mandalu koja okružuje Kailaš. Zašto odavati poštovanje? Zato što poniznost omogućuje pristup u duhovni život.

S vremena na vrijeme vidimo planinu Kailaš, no ubrzo opet biva skrivena iza drugih planina. Iako nam se doima bližom svaki puta kada se ponovno pojavi, čini se kao da je obavijena nepristupačnošću. Ponekad hodočasnici osjete nijemu naredbu da joj se ne približavaju. Reinhold Messner, slavni austrijski planinar koji se penjao na mnoge svjetske planine i do 8 000 metara visine, sigurno je čuo tu naredbu. Kineski službenici ponudili su mu dozvolu da se popne na planinu Kailaš kako bi još više ponizili tibetanski narod, no Messnerov odgovor bio je beskompromisan: „Naravno da sam odbio. Postupiti drukčije ne bi bilo inteligentno. Ne trebamo gaziti bogove.“

Koliko znam, nitko se nije popeo na planinu Kailaš, osim mističnog sveca Milarepe.

Hodajući dalje, vidim visoki stijeg s prekrasnim zastavicama s ispisanim budističkim mantrama. Zastavice vijore na vjetru, dijeleći blagoslove po cijeloj zemlji. Ovaj se stijeg podiže svake godine u svibanjskoj noći punog Mjeseca, točno u vrijeme kada je Siddharta dostigao prosvjetljenje. Tibetanci iščitavaju povoljnosti za tu godinu prema strani na koju se stijeg nagne. Ove se godine stijeg nagnuo prema Kailašu, što znači da će godina biti dobra.

U hodu čitam Saranagati Bhaktivinode Thakure. Ni na tren ne želim zaboraviti zašto sam krenuo na ovo hodočašće: kako bih zatražio blagoslove da sve više predajem svoj život Gospodinu Krišni.

Srila Prabhupada u Srimad Bhagavatamu piše: „Kada se osoba oslobodi svih tjelesnih odnosa u ovom materijalnome svijetu i jednostavno se stavi u položaj vječnog sluge Svevišnjeg Gospodina, treba shvatiti da je sva zagađenost njezine materijalne vezanosti spaljena plamtećom vatrom transcendentalnog zanosa.“ Toliko je moćan put predaje Krišni.

***

Upravo sam prošao pored velikog kamena s utisnutim otiskom stopala. Neki tibetanski hodočasnici rekli su mi da je to Buddhin otisak. Kažu da je taj kamen pao s vrha planine Kailaš i da je Buddha stao na njega. Jedan entuzijastični hodočasnik uzeo je kamen i sastrugao malo prašine s otiska kako bismo joj ukazali poštovanje: „Pojedi ovo i dostići ćeš nirvanu.“ Nisam ga želio razočarati, pa sam pojeo što mi je ponudio, uz tihu molitvu Krišni da mi podari ljubav prema Bogu. To je način na koji se možemo osloboditi materijalnog postojanja.

Nakon ovog događaja došla su četiri bradata Amerikanca i usmjerio sam ih prema otisku stopala Gospodina Buddhe. Rekao sam im što Tibetanci čine kako bi ukazali poštovanje otisku stopala, te su kasnije i oni sami sudjelovali u tom ritualu. Primijetio sam kako većina ljudi posjeduje gotovo djetinju vjeru u moć rituala da ih uzdigne. Amerikanci su mi postavili mnoga pitanja i ja sam lako upao u zamku koju mi je postavio Gospodin Šiva.

Da, bila je to zamka koju je postavio Gospodin Šiva. Objasnit ću.

Dok sam govorio o duhovnim ciljevima hodočašća osjetio sam zadivljene poglede tih Amerikanaca. Njihovi su pogledi govorili: „Ovaj čovjek ima ogromno znanje!“ Osjetio sam kako mi se srce ispunilo ponosom.

Ali tada je nešto drugo ispunilo moje srce: imao sam jasno razumijevanje da nešto nikako nije u redu. Osjećao sam se iznimno nelagodno u vlastitoj koži. Počeo sam se jako znojiti zbog neobjašnjive topline koja je tajanstveno nastavila rasti. Uskoro sam se osjećao kao da sam kuhani krumpir. Ubrzo sam shvatio da osjećam toplinu nečije ljutnje. Na kraju je moje stanje postalo toliko nepodnošljivo da sam gotovo osjećao olakšanje kada sam odjednom, iščupan iz svoga tijela, lebdio dvadesetak metara iznad njega! S velikim iznenađenjem zbog toga što se zbilo pogledao sam prema Kailašu, kada mi se učinilo da vidim Gospodina Šivu kako stoji na njegovu vrhu. Činilo se kao da govori: „Ti egoistična budalo! Samo pogledaj dolje i vidi svoju vlastitu predstavu ponosa.“ Učinio sam što mi je rečeno i po prvi puta u mome životu mogao sam vidjeti ružnu i zastrašujuću pogrešku: egoističnu predstavu propovjednika! Bilo je grozno! U ime pomaganja drugima, uživao sam u njihovu divljenju.

Bio sam toliko zaprepašten da sam pao natrag u svoje tijelo i istoga trena molio da me ispričaju. Postalo mi je jasno da stvari koje radim činim samo kako bih napuhao svoj lažni ego. Teško je ovo pisati; dostizanje ove spoznaje bilo je iznimno bolno. U isto vrijeme imao sam osjećaj da je to zdrav znak koji mi je vjerojatno po prvi puta ukazao na to kako mi lažni ego ometa duhovni život. Još uvijek osjećam olakšanje i prosvjetljenje kada se sjetim te lekcije. Znam da mi je Gospodin Šiva dao važno razumijevanje tijekom prvog dana parikrame, dana pročišćenja. Srila Prabhupada piše: „Svatko djeluje pod upravom ega. Zbog toga Gospodin Šiva pokušava pročistiti lažni ego milošću Svevišnje Božanske Osobe… Biti zaokupljen predanim služenjem Svevišnjeg Gospodina i umom i tijelom proces je pročišćavanja lažnog ega.“ (SB 4.24.43, smisao) Svatko tko prođe ovo hodočašće milošću Gospodina Šive dobiva neku vrstu spoznaje koja će mu pomoći da se pročisti. Čini se da ni ja nisam izuzetak. Želim naučiti govoriti, ne za svoju dobrobit, ne za ime, slavu ili ugled, već kako bih uistinu pomogao drugima.

***

Opet hodam sam. Stigao sam u dolinu u kojoj planine izgledaju poput hramova, dvoraca i katedrala ispunjenih mističnim bićima. Još je nevjerojatnije to da se čini kao da mijenjaju oblike, gotovo kao da netko projicira dijapozitive na stijene. Prvo vidim brojne Buddhe, ali se tada odjednom oblici promijene. Osjećam se kao da gledam nijemi film.

***

Upravo sam razgovarao o ovom fenomenu promjene oblika s našim tibetanskim vodičem koji mi je rekao da su formacije koje sam vidio mistične jer projiciraju oblike koji se već nalaze u umu promatrača. Teško je opisati što se zbivalo, no svaki puta kada bih se okrenuo, otkrio bih nove prizore na stijenama. Bilo je nevjerojatno. To me podsjetilo kako je ovaj svijet poput zrcala koje nam vraća odsjaj onoga što moramo naučiti.

Jednom sam čuo priču o dva psa koja su željela posjetiti legendarni hram zrcala. Nakon dugogodišnjeg traganja za hramom jedan je pas konačno stigao u prostranu ozrcaljenu dvoranu. Bio je šokiran našavši se licem u lice s tisućom pasa iskeženih zubi. Ti su psi režali i doimali se spremni skočiti mu za vrat u svakome trenutku. Preplašen, okrenuo se i istrčao iz hramske dvorane. Bio je siguran kako se više neće vratiti onamo.

Tada je drugi pas došao u istu dvoranu. No ovaj je pas imao drukčije iskustvo. On je vidio tisuću pasa koji su mahali repom oduševljeni što vide novog prijatelja. Ti su mu se psi smiješili i proizvodili gostoljubive zvukove. Taj drugi pas osjećao se ugodno: on je svijet smatrao svojim prijateljem.

Danas mi je planina Kailaš pokazala da moji stavovi oblikuju način na koji gledam život. Vidio sam mnoge stvari; neke od njih odražavale su moje sramotne vezanosti za ovaj svijet. Prolazeći kroz njih, imao sam osjećaj da prolazim terapiju – terapiju koja me podsjetila na ono što je od temeljne važnosti i dala mi snagu da kažem ´ne´ nekima od tih vezanosti.

***

Sâm sam posljednjih šest ili sedam sati i sada tražim našu grupu. Ne mogu naći nikoga. Nakon još pola sata hoda ugledao sam samostan s lijeve strane i krdo jakova. Među jakovima nalazi se pet šatora. Jesu li naši? No kako se dalje približavam kampu, pogled mi se iznova i iznova vraća prema sjevernoj padini planine Kailaš. Ta se padina nalazi blizu uskoga puta parikrame – toliko blizu da se u meni rađa želja da joj priđem. No to se čini nemogućim, budući da sniježi i da je planina još uvijek na priličnoj udaljenosti odavde. Bolje bi bilo da pronađem naš kamp. Gotovo se spustila noć.

***

Nakon što sam prešao pobješnjelu rijeku i gotovo pao u vodu sa skliskog kamenja, stigao sam na suprotnu obalu. Nešto mi govori da ovo nije naš kamp. Prvo ću posjetiti samostan kako bih imao darsan.

***

Monasi su mi pokazali špilju grijanu svjetiljkama od jakova maslaca, koje ostavljaju upaljene dvadeset i četiri sata dnevno. Jedan je monah propovijedao nekolicini Tibetanaca kada sam došao, no kasnije je pozvao sve posjetitelje da prisustvuju ceremoniji.

Kada sam se vratio do onih pet šatora, pronašao sam američke hodočasnike koje sam ranije ´podučavao´. Kada su čuli da sam izgubio svoju grupu, pozvali su me na čaj i dali mi priliku da čujem njihovu priču. Prije šest godina najstariji među njima pokušao je obići planinu Kailaš, no postao je previše slab da bi mogao dovršiti parikramu. Ponovno je došao s prijateljima kako bi obnovio svoj pokušaj.

Slušao sam Amerikance, no osjetio sam kako mi tjeskoba lagano ulazi u srce. Gdje su ostali iz moje grupe? Moram ih pronaći. Napustio sam šator Amerikanaca baš na vrijeme – opazio sam crvenu točku koja se približava. Bez sumnje, to je Karl u svojoj crvenoj jakni. Mahnuo sam kako bih ga dozvao, i pola sata kasnije stajao je pored mene.

I on se izgubio. Tada sam bio siguran da će svatko od nas iskusiti sve što mu je Gospodin Šiva namijenio. Budući da je Karl bio slab, umoran i žedan, odveo sam ga u šator Amerikanaca na vrući čaj i kekse. Ostavit ću ga ondje i prijeći rijeku kako bih potražio ostale.

***

Ovoga me puta Gospodin Krišna zasigurno spasio od pada u vodu. Ne biste vjerovali koliko je kamenje sklisko. Kada sam otišao na parikramski put potražiti naše Šerpe, ugledao sam jednoga od njih – našega kuhara – koji mi je tada rekao da ostali ´upravo stižu´ [1] kako bi podigli šatore.

Ostalo mi je još nešto vremena večeras. Popet ću se na planinu u smjeru Kailaša. To je zapadna padina planine Kailaš. S dvije strane čuvaju je planinske piramide koje su nalik otvorenim zavjesama i koje nam omogućuju da vidimo kristalnu piramidu u svoj njezinoj veličanstvenosti. Vjetrovi bijesne oko glave planine Kailaš. No čini se mogućim pratiti jednu od rječica i ´dodirnuti´ svetu planinu.

***

Dok je sunce polako zalazilo, Balakrishna Prabhu me sustigao i rekao mi ono što je i meni bilo na umu: „Zašto ne priđemo planini Kailaš što bliže možemo?“

„Da, krenimo odmah!“

***

Nastojali smo sustići prijeteći mrak i sada se nalazimo na otprilike 5 500 m visine (po mojoj procjeni) i stojimo ispred prebivališta Gospodina Šive. Vjetrovi pušu i mi ostajemo bez zraka nakon skakanja sa stijene na stijenu. Balakrishna je otišao malo naprijed kako bi zabio trisul (trozubac) u zemlju kao svoju ponudu Gospodinu Šivi. Ostat ću gdje jesam i, preplavljen osjećajima strahopoštovanja, ponuditi vodu rijeke koja izvire iz planine Kailaš natrag Kailašu. „O, vrataru Vrindavane! O, Soma! Sva slava tebi! O, ti, čije je čelo ukrašeno mjesecom i kojega obožavaju mudraci predvođeni Sanakom, Sanandanom, Sanatanom i Naradom! O Gopesvara! Sa željom da mi podariš premu za lotosolika stopala Sri Sri Radha-Madhave, koji izvode vesele zabave u Vraja-dhami, nudim ti svoje opetovano poštovanje.“

***

Kada smo se vratili, nakon što smo završili svoje ponude, Šerpe su već podigli tabor, ali muči nas briga. Već je mrak. Gdje je Dieter. Još se nije bio vratio, dok smo se mi uvukli u naše vreće za spavanje. Iznimno je opasno provesti noć bez skloništa na ovim planinama.

Poslali smo dvije ekipe Šerpa tragača u dva smjera. Vidim baklju jednog Šerpe dok se penje prema klancu Dromla, na koji se i mi nadamo uspeti sutra ujutro.

***

Šerpe su u potrazi sat vremena – vidim da daju znak svjetiljkama i čujem da izvikuju Dieterovo ime. Zatim vidim da se vraćaju – bez Dietera.

***

Noćaš su se granice između snova i stvarnosti raspršile. Često sam vidio Gospodina Šivu, stvaratelja, uništavatelja i vječno transcendentalnog prema beznačajnim vezanostima ljudskih bića.

[1] U Indiji i Nepalu ´Upravo stižem´ može značiti bilo što. Možemo čekati nekoliko minuta ili nekoliko dana.
 

Meditacije
Inspirativni tekstovi
Pjesme
Poučne priče
Pjevanje Svetih Imena
Dnevnici Sacinandane Swamija
Nektarske molitve
All content copyright (c) by SacinandanaSwami.com
Follow Sacinandana Swami on Follow Sacinandana Swami on Facebook Follow Sacinandana Swami on Twitter