Moje putovanje u Indiju 2011. - Badarikasrama - Gospodinov planinski dom

8. listopad

Običaj je zazvoniti zvonom prije ulaska u hram – kako bismo se najavili Gospodinu. Zvono u Badarikasrami kojime smo željeli zazvoniti bilo je toliko visoko da me napustila svaka nada i odlučio sam upitati vojnika da upotrijebi svoju automatsku pušku kao štap kako bi dosegnuo zvono. Pogledao me u nevjerici i okrenuo se. Možda je to bio prvi put da ga je netko zatražio nešto tako neobično. Neki bhakte ponudili su svoje ruke kako bih se mogao uspeti i ubrzo se oglasilo zvono: ding dong... Dok je zvuk bio nošen rijetkim planinskim zrakom, svi su pogledali prema hramu.

Svakako nisam bio spreman za ono što će se dogoditi u hramu Badarinarayane. Preplavljujući devocijski osjećaji zgrabili su mi srce kao što struja zgrabi osobu koja dodirne žicu, onemogućujući mu da je pusti. No postoji jedna razlika: struja devocije daje život, istinski život.

Jeste li ikada upali u bazen pun meda? Jeste li ikada ušli u toplu mirišljavu prostoriju u kojoj su vas čekali vaši najbolji prijatelji nakon što ste hodali kroz ledenu snježnu oluju koja vas je nasmrt preplašila?

Tako sam se ja osjećao kada sam ušao u hram Badrinatha. Osjećao sam da mi je to dom!
S velikom sam vjerom izrecitirao nekoliko molitava i osjetio kako su otpustile lokot na kovčegu blaga punog milosti. Zbog uzbuđenja koje me okruživalo i mnogih hodočasnika koji se su gotovo hrvali kako bi si osigurali pogled, samo sam ostao u struji ljudi koja je tekla pored oltara. Nije bilo mnogo toga za vidjeti. Božanstvo je nosilo veliku krunu s mnoštvom Tulasi listića.

Odlučio sam: sutra u 4 sata ću se vratiti.

Zbog velike visine i ekstremne hladnoće nismo dobro spavali, pa smo u 3.30 osjetili olakšanje jer je bilo vrijeme da ustanemo. Brzo smo uzeli čistu odjeću i otišli do vrućih izvora na jutarnje kupanje.

U dvoru hrama susreo sam indijskoga gospodina koji me poznavao iz Zuricha. Krišninom milošću uvjerio je hramskog čuvara kako ja pripadam njegovoj obitelji, što mi daje pravo na jedno od poželjnih i plaćenih mjesta u hramu tijekom jutarnjega abhiseka (ceremonije kupanja Gospodina). Nakon što me takoreći prokrijumčario unutra, mogao sam svjedočiti abhiseku. Prvo je sandalovina uklonjena s tijela Gospodina, a zatim je bio obožavan vodom, mantrama i Tulasi listićima.

Stvari duhovne prirode mogu se vidjeti samo očima devocije, nikako drukčije. Zahvaljujući devocijskom ozračju svih 60 hodočasnika koji su godinama čekali da dođu u Badrinath bili su nagrađeni prizorima ljepote Gospodina Badrivisala. Začudo, počeo sam se osjećati umorno u tome okružju. Ego ima svoj mehanizam, koji krene u akciju kada je vrijeme za predaju!

„Što ćeš zatražiti ako Gospodina možeš tražiti bilo što?“ Zamislio sam se nad tim pitanjem dok su brahmane pjevali svoje mantre i dok je voda Gange klizila niz lijepo oblikovan crni lik.
Odjednom je s oltara doletjela posuda od sandalovine i udarila me u glavu. Srećom, razumio sam poruku. „O da“, pomislio sam, “baš kao što sandalovina rashlađuje tijelo, molim se da se groznica materijalnih želja rashladi i da sveproždirući plamen preme (ljubavi prema Božanskoj Osobi) zahvati svaki djelić moga bića.“

Na svetim mjestima ne morate iščekivati čuda – ona su svuda oko vas.

Poslijepodne naša je mala skupina otišla u špilju Srila Vyasadeve gdje je sastavljen Bhagavatam. Posjetili smo rijeku Sarasvati, koja snažno izvire iz stijena u blizini, a zatim ulazimo u duboku meditaciju o značenju Srimad Bhagavatama.

Pred kraj dana uzimamo obrok u skromnom domu nekih sadhua (svetih osoba). Slijedio je dugačak kirtan u kući jednog sveca, glazbenog gurua svih yogija koji žive u različitim špiljama u blizini hrama Badrinatha. Svetac je brzo zgrabio svoj harmonij kako bi poveo kirtan s pjesmama iz Vrindavane. Zajedno s tim dugokosim sadhuima plesali smo i plesali dok nismo gotovo izgubili svijest. Dobro – neka starac izgubi svijest, a nova se osoba uzdigne.

Moja sljedeća poruka bit će iz Vrindavane.