"Vizija budućnosti daje nam više snage
nego prošlost koju želimo ostaviti iza sebe."
SacinandanaSwami.net
Online Shop

Dnevnici Sacinandane Swamija

Jedinstveno putovanje: Posjeta Gospodinu Šivi na planini Kailaš (2000.) 2. dio

26. rujan

Nastavak parikrame preko klanca Dromla [5 650m] do Zuthul Puka,
22 km, najduža dionica puta.

Ustajemo rano. Samo nam je jedna misao na umu: gdje je Dieter? Iako su nam Šerpe rekli da su jakovi koji nose naše šatore, hranu i prtljagu pobjegli i još uvijek ih nema, mi smo odlučili da nećemo čekati da pronađu jakove, već da ćemo ići u potragu za Dieterom.

***

Pronašli smo Dietera nakon dva sata strmog penjanja prema Dromli. Prvo smo uočili njegovu žutu jaknu i požurili prema njemu. Lice mu je bilo blijedo i bio je nesuvisao. Dao sam mu malo vruće vode i šaku vitaminskih pilula, a jedan drugi član naše ekipe dao mu je Kung Fu masažu. Uskoro se oporavio dovoljno kako bi nam ispričao svoju priču:

„Jučer sam bio pun energije i odlučio sam krenuti malo naprijed. Kada sam primijetio da sam se previše udaljio – mrak se spuštao, a kamp mi nije bio na vidiku – morao sam odlučiti što ću učiniti. Činilo mi se kako mi je jedini izbor nastaviti dalje dok ne dođem do klanca. Bilo je jako hladno. Sklonio sam se pod zastavice s molitvama, umotao se u njih i pokušao zaspati. No nešto iza ponoći čuo sam jasan i autoritativan glas kako mi govori da nikome nije dozvoljeno biti na ovome mjestu. Glas je rekao: ‘To je moj klanac. Otiđi ili ćeš vidjeti.’

Pobjegao sam iz klanca, ali sam se izgubio. Na kraju sam bio toliko iscrpljen da sam morao sjesti. No cirkulacija mi se zaustavila i osjetio sam kako mi se hladnoća penje kroz noge prema srcu. Pokušao sam raditi sklekove kako bi mi krv bolje kolala, ali zbog hladnog tla smrzle su mi se noge. Dok je hladnoća kočila moje udove znao sam da ću se smrznuti ako ne stigne pomoć. Znajući da se nalazim u kraljevstvu Gospodina Šive, njega sam zatražio pomoć.

Odjednom sam oko sebe ugledao ljubičasto svjetlo. Davalo mi je toliko topline. Cirkulacija i disanje vratili su se u normalu i nekako sam preživio noć. Kada se razdanilo pronašao sam put i evo me ovdje. Želim ići kući. Ima li neki helikopter koji bi me mogao vratiti u Njemačku?“

Do kraja njegove priče ostali su nas sustigli i svi smo pogledali jedni druge, sretni što je Dieter opet među nama. Naravno, nismo imali helikopter. Nakon što smo ga još malo ohrabrivali i ponudili mu energetsku pločicu iz moga paketa, Dieter je pristao nastaviti, odlučan da se ne odvaja od grupe.

***

Dok se penjemo, prolazimo pored neobičnih prizora. Na jednom mjestu nailazimo na gomile kamenja ispod kojih su iskopani tuneli. Tibetanci ih nazivaju ´kamenjem za ispitivanje grijeha´. Ako možete proći kroz te tunele, nemate grijeha.

Poznati švedski istraživač Sven Hedin u jednoj od svojih knjiga piše kako je jednom upitao tibetanskog hodočasnika: „Što ti misliš? Je li moguće da mršavi grješnik nekako prođe kroz kamenje, a da debeo ali dobar čovjek zapne u njima?“ Hodočasnik je s punom vjerom odgovorio: „Ne, to nije moguće. Planinu Kailaš ne može se prevariti.“

***

Dok se penjemo na planinu, zrak postaje sve rjeđi. Sada je toliko rijedak da osjećamo kako ne uspijeva ispuniti pluća. Svakih nekoliko metara moram zastati i boriti se da udahnem. Naravno, maske za kisik koje nam je obećala himalajska tvrtka za trekking nisu dostupne, no čak i da jesu, mislim da njihova uporaba ovdje ne bi bila prikladna. Ipak, približavamo se Šiva Tsalu, mjestu gdje bi hodočasnik trebao prijeći udaljenost između smrti i njegove sljedeće inkarnacije. Nitko ne može prijeći taj prostor s maskom za kisik.

***

Napokon smo stigli do Šiva Tsala. Rečeno je da se na ovome mjestu može pronaći kosa Gospodina Šive. Šiva Tsal još je jedno nebesko pogrebno polje, no još je važnije da je to mjesto na kojemu bi hodočasnik trebao napustiti svoj lažni ego. Budisti i hindusi imaju ritual za odbacivanje ega, u kojemu ondje ostavljaju komad stare odjeće. Toliko sam entuzijastičan napustiti svoj ego da ću ovdje ostaviti svoje čarape i rukavice (iako ću ih sakriti ispod kamena [2]) – bojim se da bi neki siromašni hodočasnik mogao pronaći moje zapadnjačke stvari i uzeti ih za osobnu uporabu. Čini mi se da bi to moglo uništiti moj jednostavan ritual. I moje čarape i rukavice sačinjene su od tvari koja naposljetku počiva na pogrešnom razumijevanju da sam odvojen od Gospodina Krišne. Želim sve predati. Nadam se da će moja jednostavna, djetinja gesta biti prihvaćena.

***

Dvadeset minuta kasnije (iako nam je možda trebalo više vremena – teško je pratiti vrijeme na ovakvom bezvremenom mjestu, toliko udaljenom od svakodnevnog života), nalazimo se kod klanca Dromla. Pozdravljaju nas veliki kamen i visoki stijeg gdje hodočasnici izvode puju za Božicu Parvati (ili Taru, kako je poznata u budizmu). Ovo je također mjesto gdje Nandisvara, bik Gospodina Šive, čeka naredbe svoga gospodara. Tibetanci prekrivaju kamen koji za njih predstavlja samoočitovan oblik božice suosjećanja, nudeći mu kovanice, kosu, čak i zube – sve zajedno lijepe na stijenu jakovim maslacem. Mantrat ću Gayatri mantre pored te stijene.

***

Kada sam završio s Gayatri mantrama, ugledao sam najneobičnijeg orla kako kruži oko klanca.

***

Maloprije smo zastali kako bismo uhvatili zraka, a sada smo hodali 3 kilometra do prekrasne Gauri-kunde, Parvatina jezera. To je stajaće jezero, ispunjeno vodom Gange. Dok se spuštamo prema njemu, u umu se pripremam ponuditi puju Parvati i Gospodinu Šivi.

***

Naposljetku, posve bez daha, stižemo na jezero milosti. (Zahvalan sam što nije smrznuto). Naša puja ovdje bila je toliko ekstatična da su nam se čak i Šerpe pridružili. Kasnije smo u jezero potopili svu parafernaliju, rudraksa brojanice i Šiva linge kao ponudu Parvati i Šivi i ostavili ih ondje, zauvijek združene s milostivim vodama.

***

Ovo je budistička legenda o Gauri-kundi:

Jednom davno, Buddha Avalokitesvara promatrao je svijet i vidio bića u besmislenoj borbi za život. Vidjevši kako ljudi pate u neprekidnom rađanju i umiranju, lio je suze samilosti. Iz tih se suza pojavilo jezero. Tada je u sredini jezera izrastao lotosov cvijet i, kada se rascvjetao, na njegovim se laticama pojavila Tara. Tara je uzvišena božica koja vlada ovim područjem i koja može trenutno osobi podariti oslobođenje od materijalnog postojanja.

***

Odmaramo se na Gauri-kundi. Pridružio nam se još jedan hodočasnik i ispričao nam priču. Rekao je da je prije nekoliko godina jedna Tibetanka došla na ovo jezero sa svojom kćerkicom. Ta je kćer rođena izvan braka. Kada se majka nagnula kako bi dodirnula vodu, kćer joj je skliznula iz ruku i nestala u vodama smaragdnoga jezera. Majka je bila toliko šokirana da je ondje sjedila tri dana i noći plačući. Tada joj se pojavila kćer u blistajućem obliku i rekla joj da je čekala da ju netko odvede do ovoga jezera. Zahvalila je majci što ju je rodila i zatim je odnijela na ovo najsvetije mjesto. Zatim joj je rekla da se ne brine jer je sada dobila viši oblik života.

Ova me priča podsjeća na jednog lamu koji je otvorio mali samostan u predgrađu Hamburga (gdje sam proveo svoju mladost). Jednom mi je rekao da je rođen dok je njegova majka obilazila planinu Kailaš. On je posebna duša.

***

Spremni smo početi spuštanje s ovog najsvetijega područja. Prema istoku vidimo pet planina koje nas pozdravljaju. Te su planine poznate kao ´pet sestara dugog života´.

Neobično je koliku potrebu za blagoslovima trenutno osjećamo. Još uvijek dršćući, osjećamo se poput novorođenčadi. Uspješno smo završili naše putovanje kroz smrt i reinkarnaciju, i moramo to proslaviti. Nakon što smo svladali najstrmiji dio nizbrdice, stižemo u šator gdje možemo kupiti malu posudu kineske tjestenine.

***

Nastavljamo spuštanje.

Dugo hodamo. Većina nas toliko je iscrpljena da više ne primjećujemo što se oko nas nalazi. Pitam se koliko me još moj tjelesni stroj može nositi.

***

Hodam sam. Treba mi vremena da probavim događanja ovoga dana. Osobito me zanima što za mene znači to što sam svoj stari identitet ostavio kod Gospodina Šive. Na početku moga hodanja nisam imao pojma, ali, kako sam nastavio hodati, u umu mi se pojavila pjesma. Nisam je namjerno tražio u svojoj pjesmarici. Ne, pojavila mi se poput melodije koja lebdi kroz napuštene planine. O Gopinatha. Riječi me preplavljuju osjećajima. Moram se udaljiti s puta kako bih isplakao svoje suze u osami.

***

Posrtao sam hodajući planinama sve dok nisam pronašao nešto što je nalikovalo špilji. Ondje sam dobio odgovore na svoja pitanja milošću Gospodina Šive i moga duhovnog učitelja. Pojavili su mi se u obliku molitava Gopinathi. Volio bih zabilježiti te stihove u ovaj dnevnik. Znam da moji čitatelji vjerojatno neće iz njih dobiti iste odgovore kao ja no ipak, to su iznimno moćne molitve koje mogu dotaknuti srce.

O Gopinatha, Ti si moja jedina nada i zato sam uzeo utočište Tvojih lotosolikih stopala. Sada sam Tvoj vječni sluga.

O Gopinatha, kako ćeš me pročistiti? Ja ne znam što je pobožnost, a moj materijalistički um zaokupljen je plodonosnim radom. Pao sam u ovo mračno i opasno svjetovno postojanje.

O Gopinatha, sve što vidim Tvoja je iluzorna energija. Ja nemam snagu niti transcendentalno znanje i moje tijelo nije neovisno i oslobođeno djelovanja materijalne prirode.

O Gopinatha, ovaj grješnik koji plače i plače, moli za vječno mjesto do Tvojih božanskih stopala. Molim Te, podari mu Svoju milost.

O Gopinatha, Ti si sposoban sve učiniti, stoga imaš moć osloboditi sve grješnike. Tko je taj koji je veći grješnik od mene?

O Gopinatha, kako ću uopće napredovati kada je moj um pod kontrolom moćnih osjetila i nije odbacio vezanost za materijalizam?

O Gopinatha, nakon što sjedneš u najdublji predio moga srca i pokoriš moj um, molim Te, uzmi me k Sebi. Na taj će način nestati sve užasne opasnosti ovoga svijeta.

O Gopinatha, Ti si Hrisikesa, Gospodar osjetila. Gledajući me tako bespomoćnog, molim Te kontroliraj moja osjetila i izbavi me iz ovog mračnog i opasnog svjetovnog postojanja.

***

Dan je napokon došao kraju. Na putu prema našoj zemljanoj gostinjskoj kući prošli smo pored samostana. Čim smo stigli, pali smo u krevet i spavali do jutra. Nitko od nas nije brinuo o odlutalim jakovima koji su sa sobom odvukli našu prtljagu. Nitko od nas nije pomislio da treba potražiti udobniji krevet. Nismo razmišljali niti o svojim identitetima u ovome svijetu, već smo svi zaspali kao male bebe.

27. rujan

Trekking od Zuthul Puka do Darchena, [4 700 m] 14km

Probudio sam se tek u 10 sati. Nekoliko članova naše grupe već je otišlo, ali Šerpe su mi upravo rekli da su pronašli jakove i da će uskoro vratiti našu prtljagu. (Nadam se da mi neće vratiti i prtljagu moga uma.) Dieter još uvijek spava. Dobro je. San mu je potreban.

***

Karl i ja smo na brzinu otišli do obližnjega samostana kako bismo uživali u čarobnoj špilji gdje je Milarepa meditirao. Ondje nam je monah rekao da je stijena pored zemljane kuće u kojoj smo spavali stijena Buddhe koji liječi. Kakva slučajnost! Možda smo zbog utjecaja tog Buddhe sada svi dovoljno snažni kako bismo nastavili parikramu. Nadam se da će Buddha koja liječi i Dieteru vratiti energiju.

Iz ovoga samostana možemo vidjeti planine i, dok ih gledam, svjestan sam da nismo sami; u ovim planinama žive moćna bića. Ranije tijekom hodočašća susreo sam jednog Šivinog bhaktu po imenu Raghubir koji pokušava dovršiti 108 obilazaka (već je učinio šezdeset i četiri). Ispričao nam je nešto čemu smo i mi kasnije svjedočili: ima mnogo siddha – uzvišenih bića, yogija, i risija s viših planeta – koji meditiraju oko Kailaša. Oni vrlo uzvišeni prebivaju baš na Kailašu, dok manje savršeni žive na području koje okružuje planinu. Svatko tko ima istančano opažanje može osjetiti njihovu prisutnost dok hoda ovim predjelima. Katkad ta bića cijene vaše ometanje, a katkad ne.

Ponekad se ti yogiji pojave i opet nestanu. Doista, potpuno su samoovladani – mislim da osoba ne može krenuti u potragu za njima i očekivati da će ih pronaći. Najbolji način da ih osoba pronađe jest da pročisti srce kroz duhovnu praksu i pjevanje mantri. Tada se možda odluče razotkriti.

Raghubir nam je također ispričao kako će se 2002. g. napraviti maha-yajna za zadovoljstvo Gospodina Šive, koja bi trebala trajati četrnaest dana i kojoj će prisustvovati 1 100 pandita iz cijele Indije. Odlučili smo imati na umu vijest o tom događaju dok nastavljamo parikramu ovog trećeg dana obilaska.

***

Tijelo mi je slabo; moram učiniti nešto kako bih održao snagu. Pjevat ću Hare Krišna maha-mantru dok hodam. Duhovna snaga može nadići čak i materijalne prepreke.

***

Doista sam iscrpljen. Ponekad mi je tijelo toliko bolno i mišići u grču da moram sjesti pored puta. Ali nisam zabrinut. Nekako imam vjeru da će mi Gospodin Šiva dati potrebnu snagu za nastavak putovanja.

***

Dieter je ustao i izgleda sretnije – gotovo odmoreniji i s više energije nego prije.

***

Treći dan hodočašća dan je obnove. Što obnova znači za mene? Starog Sacinandanu Swamija ostavio sam ispod kamena kod klanca Dromla, nadam se. Ali tko je novi Sacinandana Swami? Kakav bi trebao biti? Kada se obnavljate, morate početi s barem malo vašeg starog ja. Ja odabirem da to za mene bude aham brahmasmi, znanje o tome da sam duhovna duša, djelić Gospodina Krišne. Želim da ova nova faza moga života bude život služenja. Yamunacarya piše: „Kada ću procvjetati u život služenja kao Tvoj vječni bhakta? Kada će se moje srce umiriti? Jer sve su moje druge želje istrošene neprekinutim služenjem Tebe?“ Da, obnova u svjesnosti Krišne znači opetovano vraćanje našemu duhovnom identitetu Krišnina vječnog sluge. S time u vezi napisao sam kratku i nesavršenu pjesmu:

Ne zaboravi svoje srce ispunjeno čežnjom
koje može pronaći zadovoljstvo
samo kroz tvoga Gospodina.
Svijet ljudi nikada ne može
utažiti žeđ tvoje čeznutljive duše.
Baš kao što si morao prijeći planine i pustinje
kako bi stigao do planine Kailaš
morat ćeš nadići i ljudska nesavršenstva
kako bi stigao do svoga Gospodina.
Očuvaj svoje srce snažnim i ne očajavaj
čak i ako se moraš suočiti s demonima svoje prošle karme.
To možeš učiniti nesebičnim predanim služenjem.
Poniznost ti pomaže zadržati radostan odmak od svijeta
kako bi se mogao uključiti u predano služenje
a da ne postaneš zapleten.
Tvoja misija u službi Srila Prabhupade daje ti
Ariadninu nit
koja te izbavlja iz labirinta ovoga materijalnog svijeta.
I tvoja uronjenost u ime, oblik i zabave Gospodina Krišne
predstavlja eliksir koji ti daje snagu.

Uz molitvu hodam posljednje kilometre. Često sam tijekom puta morao sjesti – toliko sam iscrpljen. Napokon, dok sunce zalazi i psi počinju lajati, stižem u kamp.

28. rujan

Cjelodnevni izlet na jezero Manasarovar i noćenje u tibetanskoj gostinjskoj kući.

Nakon ove predivne parikrame što nam još preostaje učiniti? Samo da se okupamo u svetom jezeru Manasarovaru.

***

Današnji izlet započeo je posjetom samostanu koji je nekoć bio radostan centar budističkog mantranja i studiranja. Sada udomljava samo mentalno oboljelog čuvara koji nije bio sretan što mora napustiti svoj topao krevet i krznene pokrivače kako bi nam pokazao samostan. No proveo nas je kroz sobe – dvorane za molitvu, prostorije za obožavanje, učionice i spavaonice. U zraku smo osjetili ozračje obožavanja i na veliko smo iznenađenje čuvara počeli pjevati entuzijastične bhajane. Na kraju nas je odveo u gornju prostoriju iako smo primijetili kako je oklijevao to učiniti. Ondje smo na oltaru vidjeli nasilno crno čudovište kako razdire svoje suparnike. Bio je to ratoborni oblik Buddhe koji nas je podsjetio na drugo lice Boga – ljutito lice. Da, Krišna ima i takva lica.

U ovoj prostoriji ozračje je bilo drukčije nego u ostatku samostana. Osjećaj je bio tantrički, mističan, šamanistički. Sjećam se, kada sam bio na McLoud Ganju, mjestu gdje je prognan Dalaj Lama u blizini Dharmsale, naletio sam u takvu prostoriju gdje su obožavali jedan divlji, razarajući oblik tantričkog demona s mantrama i mističnom glazbom. Zapravo je strancima ulaz bio zabranjen. Moje shvaćanje jest da Tibetanci obožavaju taj oblik tajno u nadi da će se jednoga dana osloboditi svojih suparnika. Tibetanski budizam pun je obreda iz tibetanske drevne šamanističke religije.

Iz blizine ovoga samostana, kada se uspnete na najviši brežuljak, možete vidjeti nešto što neke svete osobe ne žele vidjeti: pored jezera Manasarovar nalazi se jezero Raksastal, gdje je slavni demon Ravana došao kada je želio dobiti darsan Gospodina Šive. Šiva je prepoznao nadmenost Ravane, i radije je ostao skriven njegovu pogledu. Moćni demon, koji je toliko snažan da može izazvati plač cijeloga univerzuma, tada je prišao planini Kailaš i pokušao je podići i protresti. Parvati se zabrinula, no spisi kažu kako je Gospodin Šiva svojim nožnim prstom pritisnuo planinu Kailaš i smrvio Ravanine prste na ruci. Ravana je tako proklet da ostane pored Manasarovara na obali jezera Raksastal. Kada bijesne oluje i nebo razdire grmljavina, hodočasnici znaju da Ravana još uvijek jauče od boli.

Otišao sam na vrh brežuljka i ugledao Raksastal u daljini. Zanimljivo je da se pored jezera, koje sadržava sve svete vode univerzuma, nalazi demonsko jezero. Nije li to tipično za ovaj svijet? Uz ono dobro uvijek postoji ono loše, nudeći nam izbor. Ova susjedna jezera zapravo su analogija života u materijalnome svijetu. Ovaj je svijet mjesto dualnosti i uporno nas podučava poput moćnog učitelja koji milostivo podučava svoje učenike.

***

Kraj dana je i smjestili smo se u atraktivnoj zemljanoj gostinjskoj kući. Sin vlasnika posudio mi je svoj bicikl kojim sam se odvezao do Manasarovara, naše posljednje postaje. Manasarovar je najmirnije mjesto koje sam ikada vidio. Ogromno je, a njegova je voda blistavi safir. Labudovi plivaju u jezeru i s njegove obale možete vidjeti Kailaš okupan vatrom sunčeve svjetlosti.

Bhagavatam daje opis ljepote Manasarovara: „Putujući tako, Pracete su ugledali veliki spremnik vode koji je izgledao prostrano kao ocean. Voda ovoga jezera bila je tako mirna i tiha da je nalikovala umu velike duše, a njegovi stanovnici, vodene životinje, izgledali su spokojni i sretni što se nalaze pod zaštitom takvog vodenog spremnika.

U tome velikom jezeru rasle su različite vrste lotosovih cvjetova. Neki su od njih bili plavičasti, a neki crveni. Neki su rasli noću, neki danju, a neki, poput lotosova cvijeta indivare, navečer. Svi zajedno ispunjavali su jezero u tolikoj mjeri da je izgledalo poput velikog rudnika takvih cvjetova. Zato su se na obalama toga jezera mogli vidjeti labudovi, ždralovi, cakravake, karandave i druge krasne vodene ptice.

Sve strane jezera bile su okružene različitim drvećem i puzavicama oko kojih su zujali opijeni bumbari. Drveće je izgledalo vrlo sretno zbog slatkog zujanja bumbara, a zrak je bio ispunjen polenom s lotosovih cvjetova. Sve to stvorilo je takvo ozračje da se činilo kao da se ondje odvija neka svečanost.“ (SB 4.24.20 – 22)

Bhagavatam nadalje opisuje kako su Gospodin Šiva i njegovi pratioci odjednom izronili iz vode. „Šivin tjelesni sjaj nalikovao je rastopljenu zlatu,njegov vrat bio je plavičast i imao je tri oka kojima je vrlo milostivo gledao svoje bhakte. Pratili su ga mnogi glazbenici koji su ga slavili.“

Ja nisam imao takvu viziju dok sam sjedio na jezeru Manasarovar, ali vjerujem u paralelne stvarnosti. Baš kao što ne mogu opaziti radio valove, ne mogu opaziti ni duhovnu stvarnost. Ipak, stvarnost je prisutna i slušanje iz svetih spisa otvara vjerojatnost da nešto od te stvarnosti ´iscuri van´. Te stvari možete vidjeti – očima spisa.

***

Doživio sam zanimljivo iskustvo na jezeru. Kada sadhake redovito slušaju spise i prihvaćaju ono što čuju, postoji veća vjerojatnost da će opaziti, čak i kroz maglu njihova uobičajena pogleda, ono što je spomenuto u spisima. To opažanje možemo postići kada slijedimo strogu i redovitu duhovnu praksu. Bhaktivinoda Thakura opisuje kako svjesnost Krišne ima četiri uzastopne razine: sravanadas (slušanje), varanadas (prihvaćanje), sadhanadas (duhovna praksa) i apanadas (duhovno postignuće). Kada se sadhanadas ili vršenje duhovne prakse nadoveže na prve dvije razine, osoba dostiže apanadas, duhovno postignuće. To je tajna. Duhovna spoznaja dolazi samo vršenjem sadhane. Baš kao što nam je potrebna sadhana (praksa) kako bismo istisnuli sok iz bambusolike šećerne trske, isto tako trebamo duhovnu sadhanu kako bismo ono što smo čuli i prihvatili preobrazili u spoznaju.

Način na koji te stvarnosti silaze u um početnika gotovo je poput jeke pjesme koja se sa zakašnjenjem čuje s nešto manje intenziteta i glasnoće, no ipak je stvarna kao i izvorna pjesma. Kasnije, kada početnik postane iskusan, spoznat će duhovnu stvarnost na načine koji opisima u spisima daju boju, pokret i jačinu.

***

Nakon mantranja na obali, napokon sam se okupao u Manasarovaru. Čekao sam do 14 sati, što je najtopliji dio dana, no i tada sam morao brzo ući i izaći. Uspio sam vodom napuniti bocu koju ću ponijeti sa sobom i zaroniti pod vodu tri puta gledajući Kailaš prekriven oblacima. Ali voda je ledena! Osjetila mi gore – ili se lede – i morao sam se vratiti na obalu toliko brzo da nisam imao vremena za promišljanje. S velikim sam olakšanjem sjeo na tople stijene kako bih došao do zraka.

***

Hodočašće je završilo. Još se samo moramo odvesti natrag u Kathmandu. Nadam se da će moja duša ostati ovdje. Tijekom hodočašća dobio sam ključ kako bih otključao svoja unutarnja vrata, ključ ka mjestu koje je stvarnije od planina, jezera, gradova, prometnica i milijuna ljudi koji hodaju i razgovaraju u ovome svijetu. Hodočašće na planinu Kailaš dovelo me u dodir s vječnošću, ili točnije, s mojom vječnom dušom i njezinim odnosom s Bogom.

Svako duhovno putovanje započinje kada čujemo poziv koji nas ohrabruje da napustimo ograničenja u našem životu. Tada moramo prijeći prag koji često služi kao granica naše udobnosti. I obično trebamo duhovnog vođu ili duhovnog učitelja koji će nas uputiti u odgovarajuću duhovnu praksu kojom možemo nadići prepreke. Prije nego se preporođeni vratimo u naš stari svijet, morat ćemo proći još testova kako bismo vidjeli jesmo li uistinu usvojili ono što smo naučili na ovome putovanju.

Proživio sam sve te razine na ovome putovanju oko svete planine. Neke od njih iskusio sam ranije, ali nekako, na ovome putovanju, testovi su bili suptilniji, malo dublji. To potvrđuje moj dojam da je duhovni napredak poput uzlaznog putovanja po spirali. Iznova prolazite isto područje – ali na suptilnijoj razini.

Neka budem blagoslovljen da spoznajama s ovoga svetog mjesta protkam svoj život na Zapadu, tisućama kilometara udaljen od planine Kailaš.

Epilog

Sveto jezero Manasarovar mjesto je gdje su Pracete susrele svoga duhovnog učitelja, Gospodina Šivu, stoga sam ondje meditirao na moj odnos s mojim duhovnim učiteljem. Napisao sam ove retke: „Srila Prabhupada, uvjeren sam da se možeš pojaviti u zrcalu pročišćenog srca svoga iskrenog učenika. Ta pojava nije puki odraz, koji je iskrivljen ili na bilo koji način nestvaran. To si ti. Kako se mogu dovoljno pročistiti da te vidim u srcu?“

Odgovor:

Moram prvo ući u raspoloženje tvog vječnog sluge. Želim da moja jedina želja bude tvoje zadovoljstvo. Ti imaš Krišnu u srcu i možeš Ga dati meni. U međuvremenu te imam u tvome vani obliku. Naučio si nas da u fizičkom odsustvu gurua učenik mora njegove upute učiniti svojim životom i dušom i uzeti njihovo potpuno utočište.

Želim vježbati poniznost uma, riječi i tijela razumijevajući da sam vječan i da je sve što trebam Krišna. Želim pjevati Hare Krišna danju i noću. Čak i ako činim druge stvari, želim uvijek misliti na Krišnu i osjećati Njegovu prisutnost u svakom području moga života. Želim služiti i uzdizati druge ovisno o njihovoj trenutnoj razini napretka. Dat ću sve od sebe, no rezultati će ovisiti o Krišni.

Hodočašće uvijek znači pročišćenje. Neki od članova naše grupe imali su lijepa postignuća, dok drugi nisu bili jednako uspješni. No najvažnije je da smo se svi manje ili više pročistili. Ako želimo napraviti čisti ghi, moramo održavati plamen ispod maslaca dok sve nečistoće ne isplivaju na površinu i dok ih ne uklonimo. Na isti način hodočasnici moraju biti spremni proći kroz faze u kojima se pokazuju njihove nečistoće i nezrelosti. Tada moraju donijeti ispravnu odluku i izbaciti te nečistoće. Ipak, ponekad se čini da se slabosti drže za nas. Možemo ih ukloniti uz pomoć autoriteta. Iz tog sam razloga pomoć zatražio od Gospodina Šive. I dotrčao mi je u pomoć! Iznimno sam zahvalan.

Na kraju želim reći jedno veliko hvala Srila Prabhupadi što me prosvijetlio kroz svoje komentare o slavnom položaju Gospodina Šive. Ne znam na koji bih inače način postao svjestan da nam najveći od svih vaišnava može pomoći. U Bhagavatamu se Srila Prabhupada bavi pitanjem koje se vjerojatno nalazi u umu mojih čitatelja: „Ako mi moramo uzeti utočište Gospodina Višnua, zašto su polubogovi uzeli utočište Šive? To su učinili zato što Gospodin Višnu prilikom stvaranja materijalnog svijeta djeluje kroz Šivu; Šiva djeluje u ime Gospodina Višnua. Kada Gospodin Krišna u Bhagavad-giti (14.4) kaže da je otac svih živih bića (aham bija pradah pita), to se odnosi na djela koja vrši kroz Šivu. Gospodin Višnu nikada nije vezan za materijalne djelatnosti i kada trebaju biti izvršene, Gospodin Višnu ih vrši kroz Šivu. Šiva se zato obožava na razini Gospodina Višnua. Kada Gospodin Višnu nije u dodiru s vanjskom energijom, onda je Gospodin Višnu, ali kada je u dodiru s vanjskom energijom, pojavljuje se kao Šiva.“ (SB 8.7.22) To ne znači da vaišnave obožavaju ikoga osim Gospodina Krišne, ali koristimo svu raspoloživu pomoć kako bismo dostigli našeg Gospodina.

[2] Ipak sam zadržao jedan par čarapa i rukavica – dao sam one duple.
 

Meditacije
Inspirativni tekstovi
Pjesme
Poučne priče
Pjevanje Svetih Imena
Dnevnici Sacinandane Swamija
Nektarske molitve
All content copyright (c) by SacinandanaSwami.com
Follow Sacinandana Swami on Follow Sacinandana Swami on Facebook Follow Sacinandana Swami on Twitter