Vrindavanski dnevnik 2012. , 2.dio - Pozdravi iz Vrindavane - Gdje čak i vrane mantraju

Dragi bhakte i prijatelji,

Dok sam danas obilazio sveto brdo Govardhanu vidio sam skupinu ljudi kako nariču. Donijeli su pokojnika – vjerojatno rođaka – do ghata za spaljivanje u Jatipuru. Dok je nekolicina iskusnih ljudi pripremala pogrebnu lomaču koristeći drvo i kravlju balegu, prizor se iznenada izmijenio kada je jedan od njih počeo pjevati sri rama nama satya he, samo je ime Rame istina. Ostali su se pridružili i uskoro je utješni zvuk kirtana nadvladao očaj.

To me je nadahnulo da razmislim o svome životu. Odlučio sam sjesti u blizini kako bih napisao pjesmu. Pored mene sjedila je vrana.

ZAŠTO MANTRATI

Otišao sam do rijeke
i upitao: „Zašto tečeš?“
Rijeka je odgovorila:
„To je moja priroda – stanem li, umrijet ću.“

Zatim sam prišao vjetru
i upitao: „Zašto pušeš?“
Vjetar je odgovorio istim riječima:
„To je moja priroda – stanem li, umrijet ću.“

Tada sam došao na mjesto kremiranja
i upitao vranu:
„Zašto grakćeš tako glasno?“
S tugom je pokazala na mrtvaca.

„Jednom, dok sam bila čovjek, nisam slijedila svoju prirodu
i nisam pjevala imena našega Gospodina.
Tada su mi spalili jezik i srce,
i sve što sada mogu jest jadikovati i graktati.“

„Nije sve izgubljeno“, upozorio sam.
„Još uvijek imaš neku vrstu jezika i srca.
Možeš graktati u kirtanu,
i potpuno oživjeti!“

P.S. Toliko je nadahnjujuće ovdje u dolini pored Giriraje. Jedino što čujemo jest udaljena pjesma hodočasnika i cvrkut papiga. Čak se i crna vrana poput mene osjeća ohrabreno graktati u ovakvome ozračju...